Stari su vračevi u drevna vremena izgradili spilju kako bi im poslužila kao katalizator. Takve spilje postoje u Indiji, u brdima Pushkara. Unutra stane najviše dvoje ljudi i njihova se energija isprepleće, kao dva plamena svijeće kroz koje gledamo u sebe. Na taj sam način mogla maštati kako sam s njim u Zagrebu i dodirujemo se riječima i mislima svaki put kad mi mobitel zasvijetli u Indiji kao svjetleća kugla mjeseca na nebu – poruka poslana...
U tom je trenutku naše vrijeme bilo samo naše. Misli su nam se pomiješale baš kada je bio s drugom ženom, u njezinom tijelu vidio je mene, jer se naše vrijeme pretvorilo u jedno vrijeme. Ljubio je moj oblik usta, dodirivao ju je mojim rukama, očajnički pokušavajući izbrisati iz sjećanja moj odlazak. Bila sam u njemu, to ga je uznemirivalo, jer pila sam njihovu ljubav za koju je ona mislila da pripada samo njoj.
To je ta ograničenost dugogodišnjih ljubavnica, što misle da sve mogu nadživjeti, sve te prolazne mlade cure, pa kasnije čak i žene, jer one su navikle živjeti u sjeni jedne jedine – njegove žene koju nikada neće ostaviti.
Iris je pripadala toj vrsti ljubavnica – podnošljivih, mukotrpnih, strpljivih do ludila, ali i manipulirajućih gnjavatorica, bez prestanka provjeravajući njegovo vrijeme, njegova kretanja i njegov život. Zvala ga je nepogrešivo uvijek u krivo vrijeme, njezina sjenka bila je nadvijena nad njegovim poslovima, nad njegovim brakom, nad njegovom djecom, nad njegovim prijateljima, nad svime što nije htio dijeliti s njom.
Pa ipak... On je bio rob navike. Godila mu je zvonjava mobitela, po stoti put u danu, nema veze. Žena se ionako već davno ne obazire. Mogao si je priuštiti taj egomanijski mlaz zvučnog samozadovoljstva čak i kod kuće.
Volio je taj namješteno uznemirujući dolazak do susreta za koji se nikada ne zna hoće li se dogoditi ili neće, dolazak do glavne točke gdje počinje zaljubljenost i postaje sve lako u trenutku zaborava na sve do sada. Mene nije planirao. Dogodila mu se još jednom ljubav u trenutku kada je mislio kako je uspješno trasirao svoje tajne srca.
Njegov dodir je onda i sada bio moj dodir, naša tijela su prepletena kao i misli, kao i dah, kao i prsti koji su obuhvaćali pun mjesec nad Medvedgradom koji je svijetlio samo za nas. Ne znam tko sam i zato si ti moj odgovor, Indijo. Neizlječiva je moja žudnja. Možda on misli da mu nisam vjerna kao što on nije vjeran meni?
Ah, što je uopće vjernost, kad znam da se svako jutro budi s mojim licem pred očima, kad znam da u njenu licu traži moje oči, kad joj gricka ušnu školjku dobro pazi da ne izgovori moje ime, jer ja sam taj privid što ga muči iz dana u dan. Stalno je sumnjao da ćemo ostati u vezi; ne petljaj se, ne kompliciraj si život, ne kompliciraj moj ionako već kompliciran... Molim? Ti si zauzet?
Da, ja sam vrlo zauzet, rekao bi u šali, ali priznavao je, dakako, samo ženu. Ona je činjenica, svima znana i vidljiva, ona postoji, ona je utočište, zaklon od luđakinja koje ga napadaju.
Znam da sam ti druga, rekla sam mu odmah prije kraja našeg početka.
Jer uvijek smo bili na početku. U njemu je tinjao strah jer nije mogao znati moj sljedeći potez, a igrali smo šah vrlo dobro oboje. Kao i tenis, uostalom.
Tih svojih učenica mogao je imati u krevetu koliko god mu duša hoće, individualno, u grupi, kako bi se već dogovorio. Satnice su bile na raspolaganju od nula do dvadeset četiri. Pa ipak, on je u mojim blagim poljupcima tražio moju bešćutnost, kao neku vrstu oslobođenja, umoran od dugogodišnjeg dvostrukog života.
Nije mi vjerovao, s pravom. Imaš zube koljača, pogledaj te vučje očnjake, ti ljubavnice, prijateljice, krvnice moja, jedna žena uvijek na kraju dođe čovjeka glave, znao bi mi tepati. Voliš kad ti tepam? Volim, volim, volim tvoje nježne riječi i okrutno stiskanje, sva sam već plava, nema veze, ostaju tragovi na koži, na licu je ugriz, modrice na bedrima i rukama, volim tvoje tepanje, volim, kosa je na jastuku i u tvojoj ruci čitav njezin pramen...
Ne mogu se sada sjetiti zašto sam ti to dopustila, željela sam kroz tebe doživjeti nju, ona je to sigurno voljela, s njom si bio dulje.
O Indijo, sipi ljetna kišica, vrućina je i sparina, nosim maramu zaštićena od pogleda kojim me siluju, skidaju, miluju, i svaki je njihov pogled tvoj, i svaka je prodorna strijela iz očiju laser do mozga gdje smo nas dvoje pod Medvedgradom zagrljeni.
Gledam deve, vjeverice, koze, golubice, sitne žene, lijepe i nakićene, divlje pse i papagaje na drveću dok mi pijesak ulazi u usta, u oči, dišem ga, kašljem i gazim ulicama od zemlje dalje do crvene planine gdje stanuju majmuni, do hrama ljute Brahmine žene Savitri, na vrh svete planine u Pushkaru gdje je vrijeme stalo dok ti ljubiš nju, a misliš na mene.
Iris, znam što mu sada govoriš, tvoje riječi odzvanjaju kao eho u planini gdje si jesi li danas samo moj čekam te kad dolaziš hoćeš li se još javiti, ali u spilju stane samo dvoje ljudi.
Moj mobitel i ja, ti i ja, tvoj duh i moj duh, moja jedna jedina rečenica volim samo tebe bila je dovoljna i ti znaš da si nikada nećeš oprostiti što si osjetio moju ljubav tek kada sam te napustila.
Naša ljubavna snaga upravlja sanjanjem, šapnuli su mi vračevi iz davnih spilja, ne moram voditi ljubav s tobom, a vodim s tobom ljubav dok sanjam tvoje usne na njezinim, tvoje oči koje gledaju njene, tvoje ruke koje su moje i mojim je rukama grliš. Naučila sam te nježnije, više nemaš jaki stisak, znam, kao da miluješ latice ruža koje beru se u poljima ruža za obrede u hramovima na jezeru Pushkar.
Znanje postoji bez objašnjenja, iako sam daleko, moja je tišina jača od njezinih riječi, a i od njezina tijela brižnog i majčinskog, umornog od čežnje i dvostruke igre. Njezina uloga zaštitnice već ti je dosadila, njezina obzirnost već se potrošila, i zakon istine nagradio je mene.
Buncaš o svjetovima duša koje se spajaju negdje u svemiru, spavaš i sanjaš me dok je dodiruješ iz navike, raduješ se mojim očima koje sam utisnula u tvoje plavetnilo neba, boja koja odmara, rekao si, tvoje oči su moje oči i moje su oči sada tvoje, nigdje sam, nigdje, rekao si, nema me, želim nestati u tebi, jer ti si taj spoj svega što sam oduvijek volio, najljepša moja ljubavi.
O Indijo, sveta zemljo, u tebi sam razumjela zašto sam otišla od njega, jer nema razdvojenosti, jer nismo odvojeni, jer bježim od boli i nosim ljubav kao sudbinu, jer ostavila sam ih njima neka im bude, jer oboje su bili samo prolaznici na mom samotnom putu od sna.
