PRVA (Novi Sad) Kupih paradajz, zelene krastavce, švapski sir – s malo, vele, kalorija, zemičke, trozubi žilet za brijanje, i druge potrepštine, i začas, u šubu, kako se kaže u Dubrovniku, sjetih se tržnice u Marakešu, u Maroku, suhoj i smirenoj Africi (je li i danas tako smirena i mirna?), te se sjetih vašara u Samarkandu, u Uzbekistanu, u beskrajnoj Aziji, na drugom kraju svijeta čak (od mene kukavca što gotovo cijeli život proživjeh u Bačkoj i u Srijemu – gdje se i školovah i vječito zaljubljivah – premda znajući da i s jednom jedinom ženom koju silno voliš – možeš – u svome oskudnom životu i svome kratkom životopisu, da, možeš dostići punu i dostatnu ljubav jer ne moraš, doista ne moraš, popiti cijelo more da bi saznao i kvazimudro zaključio – kako je ono, ipak, slano; bilo to more koje plivajući okusih pored Rotterdama, ili ono plavo-pjenušavo kao na jednoj karipskoj plaži; gdje su, o, gle čuda, i čudnih običaja, kupači, parovi u moru, vodili ljubav; vodeno plavetnilo ih skrivaše od radoznalih pogleda; ne obazirući se ni na radoznale strance koji, često, ni sami nisu znali što se to ispod vodenog-plavetnila doista zbiva; kako to ja ipak otkrih krajičkom oka – ne vjerujući ni samom sebi – upozorih tiho svoga kolegu s posla da se ne približava tim kupačima i kupačicama; na moje zaprepaštenje on ne samo što im se približi, već i dosta nesretno i nespretno zaroni ne bi li promotrio cijeli podvodni erotski događaj; robusni stojeći kupač ga čak dohvati za kosu i povuče na površinu; pripijena žena pored muškarca mu opali sočnu šamarčinu mrmljajući nešto na španjolskome jeziku; moj nesretni kolega odskoči ustranu i ponovno zaroni prestrašen da će ga i dalje pratiti i mlatiti i po glavi i po leđima; na sreću, ništa od toga; ljubavni par, bez suvišne ljutnje, prepusti se ponovno svojoj intimi, posebno izvježbani da to čine zaista diskretno, a ne pred arenom mnoštva ljudi – i u moru i na pješčanoj plaži.
Slika ovoga prizora ne bijaše unikatna, jer malo dalje, i još dalje, takvih parova bilo je više nego što biste očekivali. Diskretno, bez suvišnog micanja, primitivnog gibanja, suvišnih i vidljivih gesta, ti ljudi, možda, nadoknađivahu očajno slab životni standard kada si se samo u selu potajice mogao povremeno nečega najesti; eros, seks, element mora nadoknađivaše zapravo glad i poluglad koje potiskuješ u tim rijetkim trenucima erotskoga ushita; skrivajući takve misli od državnih službenika i naviknut da budeš spreman na svaku vrstu prinude, te da sve što proizvedeš istoga časa to i predaš u državne rezervne magacine, produžavaš, na neki morbidan način, i erekciju i tjelesni vatromet do metafizičkoga stanja koji nisi ni sam ni voljno izabrao; a ako te, pak, nekim nesretnim slučajem, ipak, uhvate da kradeš od onog što si zapravo sam stvorio, onda ti oderu kožu kao živom jarcu. A možeš se žaliti samo u onom drugom životu, ako slučajno, i, također, u potaji, u njega vjeruješ.
Zašto uspoređivati tržnicu i more? Zašto asocirati na ono što su ljudi tokom više tisuća godina sami stvorili sa praelementom prirode za koji točno još ne znamo kako se ponašao u prošlosti, a još manje, i neizvjesnije, kako će se taj neukroćeni praelement ponašati u budućnosti; pitanjima nikad svršetka; uvijek ih je puno više negoli suvislih i utemeljenih odgovora. Maloprijašnji događaj gotovo zaboravih. Zaboravih i neopreznog poslovnog partnera što prodavaše puno magle, istina, za sitne novce. Ali naši poslovi bili su toliko različiti da ih ne vrijedi ni uspoređivati. Sjećam se samo melankoličnog para.
DRUGA Subotica bijaše najveće selo na svijetu (premda napučenija i od Zagreba i od Beograda do 1888. godine) s jakom industrijom i velikim idolopoklonstvom spram bečkog života, manira, umjetnosti i, nadasve, efikasnoga rada ne samo u tvornicama; u radnjama mješovite robe bilo je svega kao i u Beču; također i s obrtom kakvim se nijedan grad nije baš mogao pohvaliti u toj nadnaravno glomaznoj kraljevini i carevini; zatim, tu je bujala silno razuđena poljoprivreda u okolici, a njezini žitelji odlažahu više u javno-pijačni provod nego što su doista često imali potrebu kupiti nešto ukusno, šik, a da to već nisu imali i kod kuće ili pak na svojim imanjima. Osim onih siromašnih.
Imali su potrebu nešto posebno kupiti i od voća i od povrća samo onda ako je to baš stizalo iz daleke Afrike, Australije ili dalekoistočne Azije. Nije bilo baš svježe, tek ekskluzivno. Naime, svaki bogatiji domaćin ove varoši imađaše kuću ili raskošnu palaču u samome gradu koji bijaše užasno širok i lijeno razvučen na sve četiri strane svijeta.
U tom gradu sredinom i svršetkom devetnaestog stoljeća vladala je prava pomama za novinama; voćem ananasom, primjerice; zatim fotografiranjem, takmičenjem, olimpizmom, trkama pokraj jezera Palić s tek dizajniranim prvim biciklima; često bi vozač ili pak trkač pogladio svoje zadigle brkove i dlanom obrisao znoj s čela uvjeren da zaista ide ukorak s novim vremenom. Jedna od uobičajenih fotografija iz onoga vremena bijaše i fotografija s plaže skupa s kostimom iz vremena fin de siècle. Postojali su naravno i i kombinezoni za takmičenje na biciklima. Onako pogureni, činilo se, opasno su sprintali, tim dvokotačima, i u blatnim krivinama. Možda i zato običan čovjek, ne-biciklist, u prvi mah, ne bi niti shvatio kako s te naprave možeš sigurno sići, a da ne padneš u blato i ne polomiš vrat. Vrag se ne žacka.
I, napokon, obvezna, ili obvezatna fotografija, kako taj sportaš, ili vajni olimpijac grize pred fotoaparatom jabuku, krupnu i sočnu, iz obližnjeg subotičkog voćnjaka. Čovjek i ta jabuka, i taj brkati zagriz, ovjekovječili bi i malo veće tržnice nego ovu o kojoj je trenutačno riječ. Subotičke. (Mirno spavaj, devetnaesti vijeku, ne budi se više dvadeseti sa svoja dva svjetska rata, a uplovit ćemo, možda, u mirniju luku s ovim dvadeset i prvim stoljećem i zatamnjenim trećim milenijem. Tko zna što nas još čeka?).
TREĆA U Latinskom kvartu, u Parizu, gdje obično ranom zorom sačekivah svježe voće i povrće iz južne Španjolske i sjeverne Afrike, dogodilo se nešto zaista čudno i nepojmljivo. Te tržnice, danas, 2010. godine – zamislite – više nema. Kao da je nikada ni bilo nije. Fatamorgana suvremene civilizacije. I dokle tako? Kao da smo upali u procjep vremena u kojemu motrimo i sami sebe i te lijepe i drage običaje, tržničare ili pijačare, kako vam drago, s nekog drugog planeta.
PS. Ne mogu zaboraviti ni svoju tetu s kojom obigravah po splitskoj tržnici ni kolegu spisatelja s kojim rado svladavah one zagrebačke – do neba stube – prema ne samom placu već i neponovljivom bujnom zelenilu, govoru i mrmoru koji se doživi više puta u životu, za koji onda, kažu, kako imade smisla i svoje istinske punine.
U nekim drugim gradovima tek bijah student, ili slučajni prolaznik, ili pisac s nekog važnog ili manje važnog simpozija, vezan više za studentske ili hotelske sobe. Vidim aule u kojima publika motri mene na pozornici s koje pokušavam nešto suvislo reći, poručiti, obrazložiti, ali, na sreću, ne dnevnopolitički, već nešto malo i skromno što se zove literarni svijet. Poput onoga što u gradu u blizini dviju državnih granica u jednoj fontani motre tri pileta-izvora od koga će tek puno kilometara dalje nastati Dunav, moćna rijeka što mi i danas, podno planine Fruške gore, i danju i noću, vjerujte, priča, bez ijedne jedine riječi. I drame i sudbine zemalja i ljudi s gotovo cijeloga kontinenta. Kao da jedno kozmičko zrcalo isijava po nama i sam prostor i samo vrijeme. Naše. Vlastito.
