Budim se u osam. Hvata me nervoza, ipak je danas dan koji će obilježiti ostatak mojega života. Obavljam svoje svakodnevne jutarnje rituale: pristavljanje kave, mala nužda, pranje zubi, umivanje, zakuhavanje kave, uključivanje računala, odlazak na neki portal. Nalijem kavu u svoju omiljenu, okrhnutu, šalicu (nekakav marketinški materijal, ali logo se izlizao, a ja se više ne sjećam što je bilo pisalo), dolijem mlijeko, sjedam za računalo. Otvaram stranicu Kultura. Sve već poznato od jučer. Miris kave nadražuje mi nosnice i počinjem u grlu osjećati onaj kiselkasti sadržaj praznoga želuca. Uzimam šalicu i, umjesto da povratim (ne)sadržaj svoga želuca, prolijevam kavu u WC-školjku. Tako je lakše. Još malo posjedim uz novosti, potpuno nezainteresirana za njihov sadržaj, ali da ublažim nervozu.
Odlazim u sobu, uzimam čisto rublje, odabirem odjeću. Tuširam se, dugo i vrelom vodom, tako mi odgovara, neka ispare nemir i strah. Depilacija. Isto izrazito polagana, kao da treniram živce pokretima gore-dolje, lijevo-desno. Na listu sam se raskrvarila. Nema veze, proći će. Izlazim iz kade, pažljivo se brišem, list me peče. A i s unutarnje strane bedra osjećam bol. Možda moji pokreti i nisu bili tako pažljivi kako sam mislila; usporeni, ali drhtavi.
Malo mi se povraća. Naginjem glavu nad WC-školjku. Ništa. Ni prst ne pomaže.
Oblačim se. Šminkam. Lijepa u svim prilikama.
Gledam se u ogledalo, nisam zadovoljna kosom. Pokušavam je zavezati. Niski rep. Konjski rep. Grozno. Puštam je da slobodno pada, to je najbolja od najgorih opcija.
Čini mi se da sam uvijek birala najbolju od najgorih opcija, što je zapravo moj odabir činilo jednako groznim. Uvijek prosječna, nikad najbolja ili među najboljima. Uvijek u onoj manje popularnoj skupini, nikad ona s kojom se svi žele družiti. Uvijek usamljena, nikad pripadna. Uvijek sama, nikad u društvu.
Pod odmorima bih uvijek lunjala hodnicima škole ili, za ljepšega vremena, po igralištu. Gotovo nikad nisam upitana čak ni kako sam. A nisam bila dobro. Uvijek sam u ruci imala neku knjigu, ponekad primjerenu, ponekad neprimjerenu svojoj dobi. Nekad je to bio Mali princ, drugi put Galeb Jonathan Livingston, nekad kakva knjiga na engleskom: The new life Orhana Pamuka (nitko nije ni zamijetio kakvu „tešku" literaturu čitam, i to na engleskom) ili Making waves Marija Vargasa Llose. Čak ni moje profesorice hrvatskoga i engleskoga nisu vidjele moju opsjednutost knjigama. Vjerujem da zapravo nisu vidjele ni mene, tako da se samo po sebi nametnulo i logično objašnjenje ne-viđenja knjige u mojoj ruci koja je bila ne-vidljiva. Zapravo, sama sam se trudila biti nevidljivom. Mišja duga kosa, koja je u valovima padala do polovice mojih leđa, šiške koje su bile iste duljine kao i ostatak kose, a koje su padale preko moga lica kao opna oko nutrine jajeta. U skladu s tim – jajoliki izgled moje glave; dugačko čelo, sitne smeđe oči s kratkim trepavicama, naglašene jagodice, koje oči potjeraju još više u očnu duplju, tanke usnice. Koliko god navedeno zvučalo ružnim, nikada nisam bila nezadovoljna izgledom jer je sve to zajedno ipak činilo neku skladnu, ljepuškastu cjelinu. Ne lijepu, ljepuškastu. Prosječnu.
Oduvijek sam sjedila u zadnjim redovima, uza zid, sakrivena od pogleda i ostatka razreda i profesora. Nikada nisam dizala ruku, a gotovo sam uvijek znala točan odgovor. Nisam se željela isticati. U skladu s tim razvila sam i taktiku prosječnog učenika, koja se sastojala u tome da sam testove rješavala polovično, uvijek da dobijem dvojku ili trojku, većinom trojke, premda sam oduvijek znala da je moje znanje iznad razine znanja ostalih učenika. Vjerojatno sam razvila i neku oholost i podcjenjivanje u sebi. Definitivno jesam. Čak sam smatrala da su i profesori ispod mene. Tako da mi je cijeli obrazovni sustav djelovao bezveznim i nevrijednim truda.
Nikada nisam učila, a mogla sam postizati najbolje rezultate.
U školi sam se uglavnom dosađivala. Zanimacija su mi bili paukovi i žvakaće gume ispod klupe. Odvratno, znam. Ali nikad nisam shvaćala tu potrebu djece da lijepe žvakaće gume na klupe, ispod klupa. Uvijek sam u torbi imala nožić za njihovo struganje. Naravno, samo ispod zadnje klupe, nije mi ni na kraj pameti bilo da iziđem iz okova anonimnosti i postanem Dobri anđeo žvakoodljepitelj.
Časna sestra koja mi je u gimnaziji predavala vjeronauk bila je izrazito dobra osoba. Ona je jedna od rijetkih koja me je za vrijeme mojeg četverogodišnjega gimnazijskog naukovanja dvaput upitala kako sam. Jednom u drugom polugodištu prvog razreda, na što sam joj samo zahmkala, jer sam oduvijek zazirala od lijepog ponašanja prema meni, drugi put na kraju četvrtog razreda, kad sam pod velikim odmorom hodala preko igrališta i u ruci nosila Malog princa, kojega sam tada čitala već deseti put i koji me uvijek iznova zadivljavao svojom jednostavnošću i dubokoumnošću.
„Hvaljen Isus. Kako si?"
„Mhhhhh."
„Vidim da čitaš Malog princa. To mi je jedna od omiljenih knjiga."
„Mhhhhh."
„Sada ga čitaš prvi put?"
„Aha."
Nadam se da mi je Bog oprostio tu laž i pripisao je mojoj nesigurnosti i zatvorenosti.
„Nadam se da će ti se svidjeti. Sada si već dovoljno odrasla da ga shvatiš kako treba."
S moje strane šutnja. Sestra se počela povlačiti.
Naravno da sam za vrijeme cijelog razgovora (mada je to što se dogodilo na tom igralištu teško nazvati nekim dijalogom, prije je bila riječ o monologu jedne časne sestre koja voli Malog princa isto kao i ja, ja koja sam toliko bila šokirana činjenicom da neko ljudsko biće baš meni upućuje neke riječi, da nije bilo nikakve prisile s te druge strane i da je ta druga osoba zaista pokazala zanimanje za mene, ali moje riječi, na žalost, nisu pronašle put od jezgre svoga stvaranja do jezgre svoga izgovaranja) imala pognutu glavu i da me je kosa i u tom trenutku skrivala.
Sestra se već dobrano udaljila, kad sam promrmljala jedva čujno: – Hvala. Nije me čula.
U mojim mislima ponovno se odvrtio cijeli taj razgovor, u kojem sam ja sada vedra i nasmijana i iznosim svoje razmišljanje o pojedinim dijelovima knjige (a neću pretjerati ako kažem da sam mnogo njih znala napamet), govorim o tome kako navečer prije spavanja znam uzeti tu knjigu i obgrliti je kao da je živo biće, a onda se skriti pod deku i upaliti noćnu lampu i iščitavati pokoju rečenicu, ulomak, stranicu, za ljepše snove...
Ja sam mali princ, a moja ruža je Mali princ, moj planet je moja soba prije spavanja, kada sam sama u tišini i samoći. Kad se pokrijem dekom po glavi i nestanem u neki drugi svijet. Svijet knjige. Gdje nisam nevidljiva, gdje nisam prosječna, gdje je svijet lijepo mjesto, a ja sretna u njemu.
***
Puštam vranu svježe ofarbanu kosu, poput kraljevni iz bajki, da slobodno pada, to je najbolja od najgorih opcija.
Posljednji pogled u ogledalo. Kiseli smiješak. Sve će biti OK.
U tramvaju je gužva. Ne uspijevam sjesti, izgurali su me oni stari i nemoćni. A uostalom, ja nisam ni stara ni nemoćna da bi mi drugi morali ustupati mjesto za sjedenje u javnim prijevoznim sredstvima. Nitko ne zna da zapravo jesam nemoćna, da sam trudna, da mi se vrti i povraća i da jedva stojim na nogama.
Osjećam svaki miris. Čovjek do mene jučer je jeo ćevape s lukom, s mnogo luka. Starica na sjedalu ispred mene koristi neki intenzivan parfem, ali ničime ne može prikriti miris ustajalog ormara i ne često prane odjeće. Starac iza nje sigurno se tri dana nije tuširao, ali uredno nanosi neki slatkasti dezodorans.
Želudac mi se okreće od svih tih mirisa. Dođe mi da vrisnem, da pritisnem kočnicu za hitne slučajeve i izguram sve suputnike van, da pohlepno udahnem svježi zrak. Ali ne činim ništa od toga. Držim se za onu viseću kukicu i mirno podnosim usporavanja i ubrzavanja, crveno i zeleno svjetlo, kočenje i suočavanje sa želucem čovjeka od ćevapa i luka.
Dolazi moja stanica, jedva se proguram do izlaza.
Svjetina me prenese preko zebre, zeleno je. Imam osjećaj da su svi ovdje sišli zbog mene, da svi bulje u mene i prate kamo idem. Okrećem se oko sebe, pogleda uperena zemlji. Pratim korake smeđih cipela, bijelih tenisica, crnih balerinki, zelenih balerinki s crvenim mašnicama. Slatke cipele. Odvažne i samosvjesne.
Svatko ipak ide svojim putem.
Pa krenem i ja svojim. Moji me koraci vode prema bolnici, moj me strah odvodi od nje. Kružim oko zgrade i duboko dišem. Čuvar me upita je li sve u redu, jesam li se možda izgubila, jesam li na pravome mjestu, na koji odjel moram ići ako sam pogodila bolnicu. Ima žute zube i neugodan zadah; kava i cigarete učinili su svoje. Sramim se svoje pomisli, ipak je ljubazan prema meni. Samo mu se nasmiješim i promrmljam: – Hvala. Lijepo je kad se netko brine za tebe.
Suza mi krene niz lice, ja je otarem i progutam strah i nemoć.
Nema druge, ovo je jedini izbor. Pravi izbor, uvjeravam samu sebe.
Srce mi ubrzano lupa, petnaest do deset je. Još petnaest minuta.
Ulazim u zgradu, tražim lift. Pritišćem četvrti kat. Lift zastaje na svakom katu: zabrinuta lica pacijenata, nasmiješena lica sestara, užurbana lica doktora. Ja uz ogledalo, leđima okrenuta svom odrazu. Danas se više ne želim suočavati sa samom sobom.
Prvi kat, drugi, treći. Četvrti. Izlazim van.
Suze mi same klize, i ne pokušavam ih obrisati. U mislima vidim stazice preko pažljivo nanesenog rumenila i crne kolutove od maskare. Nije me briga.
Sama sam. Usamljena. Tužna. Grešna.
Oprašta li Bog i kad znaš što činiš? Ili to tvoj grijeh čini još gorim?
Moji me koraci vode, moje ruke otvaraju vrata.
