Dok smo ručali susjeda je preko spojenoga balkona zavapila da je boli u prsima i da joj se čini da ima infarkt. Moja ponuda pomoći pristojno je ali odlučno otklonjena, jer javna je tajna da, iako sam doktor, ne radim s ljudima nego s miševima; čak ni Hitnu pomoć nisam trebao nazvati jer je susjeda već bila nazvala.Trebala je moju mater, i to zato da joj dođe na brzinu pomoći oprati tanjure od ručka.
− Ja sam im rekla da dođu za jedno po’ ure, da moram kuću sredit, ali njima nije virovat’, mogu svaki čas na vrata. Da mi je barem pjate oprat’ navrime, dođi mi pomoć’. Mater je brzo otišla i brzo se vratila, zabrinuta za susjedino zdravlje. Taman da ću upitati zašto je trebalo prati tanjure ako se sumnja na srčani udar, netko je pozvonio na vrata. Susjeda je zamolila bolničara iz kola Hitne pomoći da se čas vrati i kaže prvoj susjedi (mojoj materi) da ispegla dvije muževljeve košulje, ostale su na kauču u dnevnoj sobi, ona ih je u toj brzini zaboravila ispeglati, muž će tražit’ košulju, a košulja nije ispeglana.
− Hm – pomislio sam – svaka čast toj i takvoj ženi
.− Voli muža, ha? – upitao sam mater.
− Voli – kaže ona, ali iznenađujuće nezadovoljno
.− I on nju, sretan je čovjek?
− Odnijo ti ga đava, ima drugu već dvi’ godine, eno u onomu oficirskom neboderu. A ona luda, voli ga.
− Ma, daj! U kojem neboderu? Ovom do nas? Ljubavnicu ima, a voli ga!
− Voli. Ja je skoro svaki dan vidim na pazaru, kaže da ga voli. I mrzi i voli. Da je dobar djeci, plaću joj donese i stavi na stol, što će... A ta njegova ljubavnica, to je jedna fina žena, onako, komad žene, uvik uređena, svakoga pozdravi... muž joj oficir, oni su Srbi, on isto zna za ovoga našega susjeda..
.− Pa kako ga ne ubije, sigurno ima pištolj...?
− Ima dva (susjeda to valjda zna preko muža, ne vjerujem da je moja mater brojila pištolje po oficirskim stanovima), jedan veliki, onaj parabelum, može dvadeset ljudi ubit ispunta... ali da je obavještajac, pa da se ne smi’ rastavit’, i on dobar ženi... toj... ljubavnici...
− A, ljudi moji... kako ti to sve znaš...?
− Pa eto, lako ti je znat’... govore žene na pazaru... što ćeš s đavlom... uđe u čovjeka... Sotona podvuče uže...
− Daj, molim te, koji Sotona, koje uže! I zašto ga podvlači, to nikad nisam uspio shvatit’...
− Nisan ni ja... ali podvuče...
− Ne može podvuč’ pod Srbina, oficira, obavještajca, oni u Boga ne viruju, dakle ni u Sotonu... nema tu veze Sotona, ljudi su ludi... klinički...
− Njemu ga nije podvuka’... izgleda... dobar je čovik, nije je ubio, a moga je, eno svaki dan kod kuće ruča... što mu je za ručkom... dum!... ima parabelum..
.− Što ne ubije ovoga našega ljubavnika? Da nije što nema uže?
− Nije, ne smi’ on ubit čovika radi žene, nego koga mu narede... on je obavještajac, čuva posa’... kaže susjeda da ni njima nisu plaće velike... teško je danas... Eno ja jučer na pazaru, bila salata po pet, a danas – sedan... Ja ne znan dokle će ovo...
− Pusti salatu! Ti i tvoja salata... Misliš li da će se susjeda ipak razvesti?
− Ma kakvi! Bila da ‘oće, ono kad je počelo pa doznala, poludila, pošla da će s dicom materi, ali dica joj se uvatila oko nogu, plakali, da nemoj otić’, mi volimo tatu, mi ne ćemo bez tate... Pa plaka’ i on, da mu oprosti da više ne će... Pa mu oprostila, a on opet... Đava podvuče uže… sto posto...
− A što bi ti? Ti bi mu popodne kad spava poslije ručka odnila uže i spalila ga.
− Ne gori to uže, ima jedna koja je probala; ako znaš na Kreševa Brdu, ima onaj s kojim ti je otac išao u lov.... e, pa njegov brat, ima ženu i četvero dice...
− Prestani! Uže više ne spominji, jer ću odma’ na vlak i u Zagreb! Ja ne znam te ljude s Kreševa Brda, što će mi oni sad odjednom?!Odlazak djece u Zagreb je užasava pa se povlači:
− Mislila sam samo kazat... Eto, ne ću kad se ljutiš...
− Bi li ti muža ostavila da si naša susjeda?
− Ne bi’.
− Zašto ne bi?
− Kako bi’ dicu bez ćaće ostavila? Bi li ti da’ da te od tvoga ćaće odvučen? ‘Ko bi Joška naplaka’, a slab je, mršav, jadna ti sam ja da mu se, ne daj, Bože, takva nesreća dogodi.... Ti si drugo, ti bi beštima i prošlo bi te, a on bi... – plača. Maestralno. Nikad ne ću saznati je li to iz duše ili je fiziologija.
− Ja bi’ s tatom ostao! – kažem da joj se osvetim. Znala je ona to i bez mene, plače ali miri se s mojom odlukom, a onda mi daje palačinke, uzdiše... i razaznajem da između suza Boga moli za Joška, a ja ću bit’ dobro, ja sam isti ćaća, ni đavlije uže nama ne može naškodit’... ima Sotona uže, ima, i podvuče ga i zbogom živote...Izašao sam i kuće s pomiješanim osjećajima. Na asfaltu kraj kontejnera za smeće vidio sam nagoren konop i prošli su me trnci. Glupe babe i njihov Sotona s užetom... Da podvuče uže, što to znači? Što ga ne veže čovjeku oko vrata, ili oko noge? Nego podvuče, ma nemoj? Šutnuo sam konop nogom, jer sam znao da bi to i moj tata učinio. Pod konopom je bio kamen koji nisam vidio. I ode moja cipela. Ne dam se đavlu i hramajući ipak odlazim u grad. Da se vratim doma promijeniti cipele, opet bih morao jesti palačinke.
Susjeda je imala vrlo blag do nikakav srčani udar i preživjela je. Volio bih misliti da to treba zahvaliti ljubavi, ali nisam baš siguran, niti bih se usudio reći. Uglavnom, nitko se nije razveo.U ratu je susjedi muž poginuo na Južnom bojištu; moja majka kaže da se dobro drži, što će? Ima njegovu mirovinu, mater joj pomaže oko djece, udebljala se, jer se smirila, možda joj je i bolje bez njega... ne mora gledat kako ide u susjedni neboder, a njoj kaže da je na balotama (i balote su blizu, ali tamo žene ne dolaze ništa provjeravati). Djeca joj dobro uče, to je najvažnije. Stariji sin ide u vojnu školu, on je ludo volio tatu, a kćer je lipa, lipa i sigurno će se brzo udat’. Onaj je oficir s početkom rata otišao na Vis, a prije toga se pred neboderom opostio sa ženom i susjedima koji su plakali; tamo je bila i moja mater, koja ga je i blagoslovila kad je našima predao parabelum. Žena ga je s djecom čekala u Splitu i on se, čim je rat malo popustio, preko Beograda i Mađarske vratio u naš bivši vojni neboder. Jedno ih vrijeme ljudi nisu viđali, a onda me je mama izvijestila da su odselili u Pulu.
Da nije bilo maminih komunikacijskih vještina, ja bih na njih bio zaboravio i ne bih doznao da su se u Puli dobro snašli. Otkupili su stan u Splitu, prodali ga i kupili ruševnu kamenu kućicu na rubu grada. Gospođa se pridružila Zelenima i brine se za napuštene životinje, a kćeri su otišle na studij u Italiju i tamo se sretno udale.On je aktivan u svojoj staroj stranci, a u slobodno vrijeme popravlja kuću i proizvodi vlastito vino. Ponekad se i sam čudi kako mu to dobro ide za rukom. Od starog prijatelja u Sloveniji kupio je skoro novi parabelum, očistio ga, podmazao i ugradio u kućni zid. Otad ga praktički uopće nije vadio. Namaz je dobar a zid suh. Ne vidi da će mu ikad zatrebati. Kadšto mu se čini da ga nije trebao ni kupovati.Morao sam se ozbiljno naljutiti na nevjerojatnu činjenicu da mama zna da je čovjeku na periferiji Pule namaz na zidu dobar pa je zid suh i da se k tome u zidu nalazi dobro namazan parabelum da bi priznala da je sve to čula od one susjede udovice.
Usput rečeno, susjedi se nikad više nisu vratili srčani problemi.
E Matko, Matko. Duh ti nitko ne moze osporiti, ali ocekujem od tebe vise strasti. Filigrantski precizno izvedes koncept, duboko poznajes korjene, istovremeno ih i volis i bjezis od njih, ubijajuci duh knjizevnika razumom ucitelja i znanstvenika. Ne znam kad si ti u pitanju, sto bih volio da prevlada. Ali poruke su ti jasne. Lijepa prica, ali tvoj duh bi mogao vise, puno vise.