Snijeg je te noći vladao zemljom. Bura je digla ledenu prašinu i vijala njome starom cestom. U daljini je šuma tiho stenjala pod jarmom snijega. Mjesec je, hladan i ugasao, nestajao u vijavici i ponovno se pojavljivao još hladniji i usamljeniji. Teški i olovni oblaci zastrli su nebo. U snježnoj pustoši čulo se samo daleko zavijanje vukova i huk snažnog vjetra.
Odjednom se začuje rzanje životinja i gordi bat kopita. Kroz maglu se na pješčanoj cesti probijala crna gospodska kočija s upregnuta dva mlada velebna vranca. Topli dah iz nozdrva ledio im se u zraku, a kao ugljen crne zaigrane oči gorjele su u toj studenoj noći. Uzdama je upravljao čovjek gord, mrk, zavijen u dugački lakajski kaput, nosa grimizna od hladnoće. Svako malo razabirala bi se kroz fijuke bure koja psovka iz usta tog čovjeka, bilo zimi, bilo konjima. Bičem, kojim je vitlao u ruci, rezao je ledeni zrak, a s vremena na vrijeme udario bi i po leđima crnih konja. U kočiji je pak gorjelo tanko svjetlo iz voštanica i obasjavalo kao mramor bijela lica. Na purpurnom, baršunom presvučenom sjedalu ležala je mlada žena. Čelo joj se orosilo znojem koji se u grašcima slijevao niz nježne obraze. Kao pepeo siva kosa padala joj niz obla ramena, oči zatvorene pod teškim kapcima. Blijede ružičaste usne nešto su govorile, mrmljale su nešto nejasno, nerazgovijetno. Bila je u bunilu.
Za svilenu ruku čvrsto ju je držao mladi muškarac i preplašeno je gledao svojim plavim tužnim očima. U kutu ih je grozničavim pogledom pratila mlada djevojka u odijelu dvorkinje.
"Ne će izdržati", izustio je muškarac.
"Nemojte gubiti nadu, gospodine. Jaka je ona."
U kočiji zavlada neugodna tišina puna napete neizvjesnosti. Prošlo je neko vrijeme kad se začuje lakajev odlučan povik i kočija se zaustavi. Doskora se na vratima pojavi njegovo naduveno lice.
"Moj gospodaru, ovdje je u blizini neka koliba, gore, na brdu. Mislim da bismo trebali tu stati i potražiti pomoć za gospodaricu. Konji ne mogu dalje kroz ovu snježnu oluju."
Kretali su se teško i polako, bura ih je neprestano gurala nazad. Muškarac je bolesnicu privio uz svoje grudi te joj tako skrio lice od udaraca hladnoće. Nakon nekog vremena, napokon su stigli pred trošnu drvenu kolibu. Unatoč svjetlu svijeća, činilo se kao da unutra nema nikoga. Pokucali su na vrata. Čekali su, ali nitko se nije javljao, a strpljenje ih je polako izdavalo. Iznenada se teška drvena vrata otvore uz golemu škripu.
Na pragu je stajao starac sijede kose i kratke sive brade. Oči su mu nemirno lutale po pridošlicama, a u rukama je držao jednu žutu svijeću koja je već polako bila na izmaku. Bilo je nešto sablasno u tom starcu. Njegova je bolesno siva i smežurana koža izazivala nemir.
"Gospodine, molim vas, možete li nam osigurati konačište?", počne mladi muškarac. Zvučao je umorno i očajno. "Dopustite da vam se predstavim. Ja sam grof Ivan Krajačić, a ovo je moja žena Dora. Ona je oboljela na putu prema našem dvorcu. Uhvatila je nekakvu groznicu i treba nam pomoć, a do našeg dvorca ima još mnogo. Uz nas su još samo naš lakaj i dvorkinja. Mi joj ne znamo pomoći, a naša kočija ne može dalje kroz snijeg. Molim vas, dajte da ovdje ostanemo. Molim vas, platit ćemo vam koliko god zatražite. Imamo novca. Što god zaištete, vaše je. Molim vas..."
Starac je trenutak žmirkao na groficu, a onda se njegove vodenaste oči smekšaju. Skloni se u stranu i izusti: "To ne će biti potrebno. Uđite."
Vrata su sad bila širom otvorena pa je grof mogao vidjeti skromnu unutrašnjost kolibe. Bila je to zapravo samo jedna soba, stara, prašnjava, oronula. Propali krevet, mali kamin, izblijedjeli kredenac, stolčići i dotrajali stol, nekoliko polica na zidovima – sve nekako trošnije i jadnije jedno od drugog. Sve je podsjećalo na siromaštvo, sve je odisalo siromaštvom. No, mladi grof nije se obazirao. Ako je i pomislio da je to neprimjereno za njegov položaj, nije to pokazivao. Ta i ponos katkad ustukne.
Starac dade znak grofu da svoju ženu položi na drveni krevet.
"Gospodine", obrati mu se grof, "nikad si ne ću dopustiti da zaboravim vašu plemenitost. Učinili ste veliko dobro kad ste strancima velikodušno otvorili vrata svog doma. Dajem vam riječ – što god ištete, vaše je. Znajte da Krajačići nikad ne krše svoju riječ."
"Nemate mi na čemu zahvaljivati", dubokim, a opet drhtavim glasom nakon kraće šutnje progovori starac. "Volim se uzdati da bi to svatko učinio, naročito nakon vaše ponude."
"Ja ne držim tako", grof mu je proturječio. Baš kad se htio okrenuti svojoj ženi, pogleda svog samaritanca sjetivši se: "Gospodine, ako dopustite, još uvijek ne znam vaše štovano ime."
Starac se trgne. Njegove se mutne oči zaustave na Krajačiću. Gledao ga je nekako zloslutno, zlokobno. Grof je već gotovo ustuknuo pred njim kad se starac odjednom nasmiješi, a njegovo lice ponovno postane dobrodušno.
"Mislim da moje ime sad i nije važno, ali, ako izvolite, zovem se Ignacije, Ignacije Ratkaj."
"Gospodine Ratkaj, bit ću vam zahvalan do smrti."
"Ne trošite riječi, mladi grofe, na te gluposti. Važnije je što nalazim da mogu pomoći vašoj ženi."
"Možete? Kako?" U grofovu se glasu ponovno čula nada.
Starac se približi jednoj od polica na drvenom zidu kolibe i nešto dohvati. Bez riječi iziđe van i vrati se za nekoliko trenutaka s vrčem u rukama.
"Izvolite, pokušajte je nagovoriti da ovo popije. Od ovog će joj biti bolje."
Grofica popije napitak. Izgledalo je da on doista ima neku blagotvornu moć jer je prestala buncati te je zaspala čvrstim snom.
Jutro se u tu sobu ušuljalo polagano i nenadano. Sunce je bilo slabo, ali je jasno osvjetljavalo lice mlade grofice koja se počela buditi. Polako je otvorila oči, a zatim se pridigla.
"Gdje sam?", promrmljala je. Tada ugleda svog muža. "Ivane! Ivane, probudi se!", blago ga je prodrmala.
"Dora, dobro si!" Grof je bio potpuno razbuđen. Rukom joj je nježno prešao po čelu. "Nemaš više vrućicu!" Osmjehnuo se i zagrlio je. Onda se okrenuo da potraži starca, ali uvidio je da ga nema. Probudio je lakaja i poslao ga van da ga pronađe.
"Nema ga nigdje, gospodaru, sve sam pretražio", izvijesti ovaj nakon što se vratio. Odlučili su pričekati starca prije odlaska, ali prošlo je nekoliko sati, a on se nije vraćao.
"Mislim da nema smisla više čekati, moramo ići, moj će se otac zabrinuti za nas", progovori grof nakon čekanja i čekanja. Ipak, bilo mu je žao otići bez riječi pa je na brzinu napisao pismo za starca i položio ga na kredenac. Čak je ostavio i nekoliko zlatnika.
Kočija je uskoro ponovno jurila cestom. Ubrzo su naišli na neko selo gdje su odlučili svratiti u gostionicu u kojoj je bilo ugodno i toplo. Naručili su objed i sjeli za jedan od udaljenijih stolova.
"Grozna noć, ha?", obrati im se krčmar prilikom donošenja njihova doručka.
"Da, zaista grozna noć, ali mi smo imali sreće", odgovori grof.
"Kako?", intrigiralo je gostioničara.
"Jedan dobar čovjek ustupio nam je svoj dom."
"Tko?", zanimalo je gostioničara. "Pa u blizini nema ničega!"
"Kako nema? Nedaleko odavde živi starac imenom Ignacije Ratkaj. On nas je primio."
Gostioničar problijedi.
"Što to govorite? Kakav Ignacije Ratkaj? To je nemoguće!"
"Zašto bi bilo nemoguće?", zbunio se grof.
"Pa on je mrtav već duže vremena!"
"Što to pričate?"
"Kažem vam da je stari Ignacije mrtav, ubio se nakon što su ga optužili da je otrovao neku djevojku!"
Za stolom u kutu zavladao je muk.
