Ja se zovem John Cvitan. Ja sam Amerikanac. Moj otac Ivan bio je iz Hrvatska; iz Kaštel Kambelovac. Kaštel je deseta kilometara daleko od grad Split. Ja došao tu prije deset mjeseca da vidim i naučivam koliko moguće o ova lijepa zemlja i jezik. Zato idem sada u Škola za strane jezike u Split. Hrvatski jezik vrlo je teško za učiti. Ima sedam padeži, tri rodovi i jako puno iznimke u gramatička pravila. Ja ne znam još kada je pravilo, kada iznimka. Moj djed Mavro, koga ja sada živim u Kaštel Kambelovac, kazao da nitko ovdi to ne zna. Zato još ne brinem previše o gramatiku.
Ja rođen sam u 1985. godina u grad Lubbock u država Texas u Amerika. Lubbock je u sjeverni-zapadno dio od država. Taj kraj u povijest je spadao u Mexico, pa ga i danas zoviju na španjolski Llano Estacado – Terasasti ravnice. Jedan dio tih ravnice propadao davno tako zovućoj Velika Američka Pustinja. Grad u 1876. godina je dobio ime po teksanski ranger Thomas Saltus Lubbock. Grad veliki oko 220.000 tisuće stanovnike. Ima dva poznati fakulteti: Texas Tech University i Lubbock Christian University. Lubbock poznat još je po odgajanju pamuka. Tamo nema puno kiša, pa voda stiža irigacijom od podzemaljskog Ogallala izvora.
Lubbock postao slavan u svijet u 1951. godina. Tada ljudi u Lubbock su vidjeli na nebo u noć jedna eskadrila UFO objekti. Letili u slovo V formacija. U moja osmogodišnja škola mi imali na zidove nekolike velike fotografije tih UFO objekti. Izgledali kao su vrući reflektori na neku tamnu ploču. Ja bio jesam vrlo fasciniran tim fotografije i UFO-ma. Zato u peti razred odlučio biti sam astronaut. Moji roditelji jako se slagali s moj interes za astronomija i astronautika. Moja majka Alice nastavnikica je zemljopis na srednju školu u Lubbock. Moj otac Ivan bio auto-mehaničar. On mogao rastaviti Ford Contour u najsitniji dijelovi za pola sat i ponovo ga sastaviti za pola sat. On bio pravi magician sa strojevi i ljudi. Moj otac došao je u Amerika u 1982. godina. Rekao mi da od djetinjstvo volio je amerikanski Indijanci, cowboys i veliki auti. (Yeah, it’s kind of a cliché, but many Europeans still have a romantic and idyllic picture of America’s past.)
Kada bio sam pet godina stari, moji roditelji i ja posjetili moj djed (nono) Mavro i baka (nona) Antica u Kaštel Kambelovac. Ja vjerovajatno ne bi bio jasno sjećao tu posjetu, ali moja majka snimila puno je događaji s videokamera, pa sam poslije možeo sve gledati ponovo i ponovo. Moj nono Mavro je visok i ima mali brkovi. Moja nona Antica je isto visoko i jako ozbiljno. Moj otac je, naravno, bio isto visoki i stalno se smijiao. Naročito kad berao je zrele grožđove u njihov vinograd. Ja samo jurio sam okolo po obala i bacao kamenovi u voda.
Moja majka nije na video, jer je stalno snivala nama i drugi ljudi. (Mogu reći da ona jako lijepa i radosna.)
Od taj putovanje meni najviše u sjećanje ostali zeleni vinogradi i plava Jadransko more. (Water is the most powerful element.)
Kad sam u 2003. godina završijo srednja škola, upisao sam na Texas Sveučilište koji je u gradu Austin. (Lijepi grad.) Moj prvi predmet (A) je Fizika. Moj drugi predmet (B) je Astronomija. Studaranje bilo je vrlo uzbudljivo. Puno novi svjetovi meni otvorili. Kada sam zagotovio moja treća godina na fakultet, moj otac otvorio njegova vlastita mehaničarska radionica. Bio zato je jako sretan. U ljetni praznici ja radio sam s on i njegov ponoćnik Dave u radionica. Puno smo mi se smijali i pričali šalove. To bilo najljepše vrijeme u moj život.
U jesen ta godina moj otac Ivan poginuo u prometna nesreca. Jedan pijani vozač ga udario. To bio je najgori dan u moj život. Poslije tog ne sam se mogao sabrati. Ne sam mogao učiti. I ne mogao sam biti sam. Vratio se sam u kuću u Lubbock. Moja majka bila vrlo jaka. Vukla nas svaki weekend na logorvanje u bližnje mjesto Buffalo Springs. Tamo jezero je koje često smo plivali kad sam bio mali. Priroda pomaga čovjekima da ojačnaju.
Jedan dan u mjesec studeni javio mene moj prijatelj iz srednja škola, Bill Rigby. On bio je izgubio posao u jedna agencija za nekretnosti, pa sebe prijavijo u vojska. I ja sam onda isto sebe prijavio. Moja majka bila jako protiv toga da idem u vojska. (Ona član je u Pacifističko Društvo. A ne htjela ni da ja nastradam.)
Bill i ja vježbali tri mjeseci intenzivna vojna obuka u Fort Hood, Texas. Bilo jako iscrpljivajuće, ali dobro za zaboravljivanje teške misli. Moj znanje od fizika i mehanika pomogli da me moj pretpostavljajući stave u zrakoplovna jedinica. U travanj mjesec u 2007. godina naša jedinica stigla u sjeverno Afganistan. Mi ni smo bili određeni za borba s talibani, nego za patroliranje granicu između Afganistan i Pakistan. Naša baza bila udaljina deset milje od granica. Stajala u mjesto Hamdeshan. Bila točno je na sredina u dolina koja okruživaju visoki planine. Čim stigli smo tamo, mi znali da je to jako loši strateški pozicija. Kasarna i piste za vojni avioni i helikopteri moželi se vidjeti sa svih planinski obronci i vrhovi oko nas. Grupe talibanski borci se skrivale na ti obronci. Gađali nas od prvi dan od kada smo doletili u Hamdeshan s granate i vatreni oružje. Mi zvali tu dolinu smo Smrtonosna zamka.
Ne trebalo mi dugo da shvaćam da taj rat besmislen. Ljudi i na jednu i na drugu stranu su jedanki gladni, žedni i zamrznuti. Ja i neki drugi dečkovi u naša jedinica patili često od glovobola i želudac problemi. Znao sam to moglo je biti zato što slabo spavali i slabo jeli. I što zvukovi od eksplozija granate bili uvukli u naše mozakove kao soundtrack od neka grozna buka. Ta buka ne prestajala bubnjanje u naše glave ni kad tišina padala je oko nas.
Moj prijatelj Bill bio jako hrabar. On volio ići u izvidnice. Uvijek nosio je sunčani naočali. I po dan i po noć. (I miss him.)
Kući vratio sam sebe nakon 15 mjeseca. Službeno izašao iz vojska sam zbog glavobola i tvrdoglavica. Neslužbeno zato jeršto rat je besmislenica. Nisam vratio se na fakultet. (Perhaps someday I’ll come back and get my diploma.)
Trebalo mi puno vrijeme da prestanem misliti na prošlost i počinjem misliti na budućnost. Kada mi jedan dan moja majka kazala da odem u Hrvatska posjetiti tamo moj nono Mavro i nona Antica, ne sam najpivo znao što mislim o tomu. Onda prespavao sam ta ideja i zaključavio: novi život može započenjati na svako mjesto na svijet i u svako vrijeme. Moj otac Ivan otišavio iz Hrvatska u Amerika zbog Indijanci, cowboys i veliki auti. Ja otići ću iz Amerika u Hrvatska zato što moj otac bio od tamo.
I sada sam tu. Pomagam moj nono, nona i njihovi dva radniki u vinogradi i proizvodnja crnoga vina Cvitan. It’s a great wine.
kakve su ovo priče, čovječe??