Ugledni i svestrani hrvatski pisac Borivoj Radaković u sjedištu Hrvatskog društva pisaca dobio je nagradu Janko Polić Kamov za roman “Hoćemo li sutra u kino” koju mu je lani objavio VBZ. Povod je to za razgovor sa važnim književnikom, ali i prevoditeljem koji se više nego uspješno okušao i kao dramatičar.
Nagrada Hrvatskog društva pisaca se zove po Janku Poliću Kamovu i orijentirana je na inovativnost u književnosti. Inovativnost se spominje i u obrazloženju žirija. O kakvoj se inovativnosti radi?
_ Nisam od onih pišu kao što su drugi pisali ili koji pokušavaju oponašati. Uvijek nastojim nešto otkriti, pa mi je onda svaka knjiga drukčija, pisana drukčijim stilom. Tako odgovaram onome što nagrada Kamov po definiciji hoće.
Žiri je istaknuo da se ovaj vaš roman daleko izdiže nad najvišim vrhuncima psiho-socijalne i ljubavno-erotske proze u hrvatskoj književnosti. To je priličan kompliment?
To je silan kompliment. Bio sam vrlo uzbuđen kada je Igor Mandić pročitao obrazloženje žirija.
Nagrada nosi ime Kamova koji je pisao i literaturu inspiriranu erotikom?
Navodno je biblioteka njegovog oca bila silno velika i imao je Kamov što čitati. Iz njegove poezije i proze, npr. “Isušene kaljuže” se vidi da je to čovjek koji sve što radi, radi na jakom temelju, a to je dobro poznavanje prethodnika.
Vi baš niste dobivali puno nagrada?
Ovo je ne baš prva, ali druga literarna nagrada. Dobio sam nagradu koju dodjeljuje Radio Gornji Grad, no to je više opća nagrada. A ovo je prva nagrada koju sam dobio za prozu, za roman. Dobivao jesam dva puta nagradu na Marulićevim danima za izvedene tekstove. Bio sam u raznim finalima i mislio sam da baš i nisam neki miljenik žirija. Ali sada su me demantirali.
Glavni lik romana “Hoćemo li sutra u kino” je srednjoškolski profesor. Lani ste u razgovoru za Večernji rekli da su profesori stavljeni na marginu. Sada se cijelo društvo suočilo sa buntom profesora i učitelja. Vi niste slučajno izabrali baš profesora za glavni lik?
Ne. Poznajem neke ljude i informiran sam o statusu profesora u školama koji je mizeran i bijedan i to ne samo po plaćama, nego uopće. Kao što je, uostalom, sve obezvrijeđeno i njihov je posao obezvrijeđen.
Nemaju niti samostalnost, makar se trude, nikada ne dožive divljenje i zahvalnost, pa sam i sada na njihovoj strani.
Druga je stvar što su tu i đaci i roditelji. No, ako se nastavi ovakav odnos prema profesorima, društvo će otići kvragu jer bez dobrog školstva nemamo nikakve budućnosti.
Neki su vaš nagrađeni roman nazvali erotskim trilerom. S tim niste bili baš oduševljeni?
Ne mogu reći da to baš i nema osnove. To i jest neki erotski triler, jer u svemu što ja pišem ima dosta erotike kojom provociram do koje mjere smo se kao pojedinci i kao društvo oslobodili. Ovdje ima nekog tog uzbuđenja, ali roman nije samo to.
Žiri vas je nazvao i jednim od najbriljantnijih korisnika, uživatelja i promicatelja domovinskog jezika u hrvatskoj književnosti. Što su pod time mislili?
To je i mene malo zbunilo. Napisali su i formulaciju da sam rođen s pogrešne strane, posluživši se ironijom. Moj je otac sa Korduna, mama je s Banije i ja sam slučajem rođen u Zemunu. Ovaj jezik je moj jezik, ijekavštinu sam naslijedio od svojih roditelja koji su jaki štokavci i jaki ijekavci.
U svakom slučaju ističe se vaše brilijantno ovladavanje jezikom?
To jest i to stoji. Kada pišem, mene najviše zanima jezik i sve što se njime može izraziti. Kada počinjem pisati, najvažnija mi je misao kako ću tretirati jezik.
Tu treba istaknuti i vašu ljubav prema kajkavštini?
Ja sam ovdašnji i živim gotovo cijeli život u Zagrebu, a prije toga sam živio u Zadru. U Zadru se govori na neki drugi način i kada sam u ranoj osnovnoj školi došao u Zagreb, za mene je to bio šok. No, odrastao sam na Trnju koje je ranih šezdestih bilo potpuno kajkavski dio grada. Rastao sam među kajkavcima, ali to nije ona malograđanska, obrtnička kajkvaština koja se i danas nostalgičarski potura kao zagrebačka kajkavština. To je bila trnjanska kajkavština, dakle proleterska urbana kajkavština.
U Trnju se danas jedva čuje kaj. Govor se izrazito promijenio. Štokavizacija je permanentna, ne samo zbog novih žitelja na Trnju nego i zbog medija. Ali kajkavština je vrlo čvrsta i postoji. A kajkavštinu sam prihvatio kao svoj drugi jezik. Govorim je rijetko, ali pišem na kajkavskom vrlo često.
Kada možemo očekivati neku novu knjigu?
Sada sam duboko zaronio u posao. Nadam se da ću u veljači završiti barem ugrubo, a onda ću dorađivati jer spadam u pisce koji mnogo puta pročitaju što su napisali.
Je li u pitanju roman?
Da. No, vidim da nisam jedini jer su me neki i pretekli, pa i Slavenka Drakulić. A govorim o starenju i starosti, no ne ulazim u stereotipne priče o tome nego imam drugi princip. Po mom običaju, ima tu i seksualnoti i društvene kritike. Tražim način kako da se pristane na starenje. Ljudi kao da stare po navici, pa zauzimaju već odavno iživljene obrasce, čak i izgledom. Odjednom se svi pretvaraju u jednog te istog starca, a to me jako smeta. Pokušavam reći da godine nisu razlog da se odustane od življenja. Neki odustaju već sa pedeset, a na to ja ne pristajem.
Status su si sami spustili, status se ne dobiva većim dohodkom.