Na papiru sve izgleda logično, a na trećem albumu “RepubliKaj” grupe Ogenj – pakleno. Možemo reći i “božanski”, uzmemo li u obzir u koliko se pjesama Bog i vjerovanje provlači kroz narodsku tradiciju koja puni novonapisane tekstove, ali arhaični senzibilitet ostaje. Povezujući tradiciju celtic-punka i folk-rocka s nečim svojim, i kajkavskim dijalektom koji im daje autentičnost, album “RepubiKaj” artikuliran je i zaokružen proizvod na kojem se osjeti mogućnost prerastanja benda u atrakciju za širi krug publike.
Čvrsta motorička svirka na najvišoj je razini, a čak ako i ne razumijete iz prve o čemu pjeva sjajan Tomislav Mihac Kovačić, osjetit ćete smisao. Spojevi etnografskog narječja i rocka u nekom obliku, odavno su kod nas prošli u radu Legena ili Kriesa. Jedanaest pjesama albuma “RepubliKaj” od eksplozivnog uvoda s “Lafre” i “Navek on živi”, kasnije se smjenjuju s nešto elegičnijim temama poput “Kyrie” s gostujućom harfisticom Doris Karamatić i “Perce” čiji početak kao da je sišao sa nekog davnog albuma Bauhausa.
“Crnjak” je tu sasvim jasan, a Kovačić se pokazuje uvjerljivim i u ovakvim melodičnijim dramatskim trenucima na rubu balada. No, ne traje taj mir predugo, jer i “Kyrie” i “Perce” završavaju bombastičnim heavy gitarističkim solima, a takvi trenuci opće eksplozije dovode ih blizu nu-metal spojeva. Melodična “Zovem Boga svojim” himnična je poput U2 iz ranih osamdesetih, a nepravde kroz stoljeća u tekstovima dobivaju onaj poznati katartični prizvuk “spasenja”. “Spasenje” je jedna od rijetkih s akustičnim početkom i odlično pogađa senzibilitet narodne fešte – dok se ne rasplete u euforičan koloplet violina, gitara i ubrzanog ritma nakon kojeg se osjećate spašeno – kao i harmoniku u naslovnoj pjesmi.
Epski (k)raj pripada “Vojni”, “ljubavnoj priča iz Drugog svjetskog rata, priči malih ljudi čiju je sudbinu krojio rat”, s dobro odabranim Vladom Kreslinom koji je i sam naveo da ga je tema približila njegovoj pjesmi “Prokockani sat” o djedu koji se u Prvom svjetskom ratu vraća sa soške fronte. Uz Folklorni ansambl Koprivnica i Luku Iverca na violi, čini se da su samo tragedije vječne, kao i pjesme koje o njima govore.
