Ponukani velikom bukom koja se stvorila oko novog romana Miljenka Jergovića, u kojem se pojavljuje kontroverzna teza o kolektivnoj odgovornosti svih generacija Hrvata za Ustaške zločine, komentatori Večernjeg lista analiziraju poruke koje odašilje Jergovićev "Otac"
Denis Derk: Što razlikuje Jergovića od Salingera?
I dok je Jerome David Salinger za cijelog dugog života temeljito bježao od publiciteta (i baš time izazivao javnost na propitivanje svoje intime), hrvatski prozaik Miljenko Jergović u najnovijoj knjizi do kraja razgolićuje obiteljsku intimu. Kako bi zadovoljio sve svoje kritičare i mrzitelje, pisac koji od 1993. godine živi i (puno) radi u Zagrebu minuciozno piše o hrvatskom porijeklu. Otvoreno piše i kako je uz pomoć mitskih bosanskih franjevaca koji su na kraj izišli čak i s turskim sultanima, dobio hrvatsku putovnicu; morao se krstiti. Pišući o ocu, liječniku koji je fanatično poštovao Hipokratovu zakletvu i pošteno živio neko idealizirano jugoslavensko pobratimstvo duša u svemiru, Jergović ipak najviše piše o sebi. O piscu o čijem se životu ispisuju zapjenjene kolumne, pa i čitavi romani, koji smeta i kada šuti i kada govori, i kada dobiva nagrade i kada od njih bježi kao vrag od tamjana. I romanom “Otac” koji je i intimna ispovijed i drska bijela rukavica bačena u lice nušićevskoj regionalnoj javnosti, Jergović nastavlja polemiku sa sredinom u kojoj uporno živi. I zaključuje je u svom stilu, patetično i pomalo epitafski: “Na svijetu nema nijednoga živoga Jergovića koji bi mi bio neki rod.” A za svoju već poznatu tezu o kolektivnoj odgovornosti (ne i kolektivnoj krivnji) hrvatskog naroda za genocid na kojoj ne inzistiraju čak ni Slavko i Ivo Goldstein, Jergović nalazi uporište u literarnoj slobodi. Slobodi mišljenja o narodu u čije je ime u Jasenovcu ubijeno gotovo 20.000 djece. Jaspers razlikuje kriminalnu, političku, moralnu i metafizičku krivnju. I tvrdi da narod kao cjelina ne može biti niti optužen niti može počiniti zločin. Jer zločin čini uvijek i samo pojedinac. Stoga nema genocidnih, ali trebali bi postojati narodi koji za neke svoje činjenice iz povijesti mogu osjetiti i kolektivni sram.
Milan Ivkošić: Pravi pisci ne presuđuju, nego opisuju
Nesporazumi o Miljenku Jergoviću počinju čim se prihvati uvjerenje da je on književnik. Ali on to nije. Nego je tužitelj kojemu je više biće, neupitni sudac svijeta, neki komitet, kao utjelovljenju nevinosti dao ovlast da dijeli ljude na dobre i zle. Povijest književnosti ne poznaje velike autore koji su upirali prstom u krivce za zla ovoga svijeta: pisci ne presuđuju nego opisuju. Jergović je uvijek tužitelj i presuditelj. U romanu “Otac” vidimo zašto – opterećen je ustaštvom svoje obitelji kojeg bi se htio osloboditi te se iskupiti tako što ga prenosi doslovce na svakog Hrvata. Kaotičan zbog gubitka identiteta, već u prvoj rečenici identitet krade Camusu iz “Stranca” (Jergović: “Umro mi je otac”, Camus: ”Danas mi je umrla majka...” – ravnodušnom sinu u “Ocu” vijest javljaju telefonom i SMS-om, u “Strancu” brzojavom). Pa je čas pamfletist (“novokomponirana Tuđmanova i Šuškova ustašija”), čas “znanstveni” frazer (koji rabi “poetičnu” sintagmu “socijalna stratifikacija” i obilje sličnih). Pa oca i cijeni jer je izbjegao hadezeovskom nacionalizmu u BiH, i prezire jer je “stara, nesolidna hulja”. Pa ne zna je li junak koji poslije dezerterstva iz Sarajeva u Zagreb nepokolebljivo izbjegava katoličko krštenje kojim bi dobio domovnicu i druge hrvatske dokumente ili bijeda koja se napokon kukavički krsti u jednoj katoličkoj crkvi u Novom Zagrebu... Tako rascijepljen, kad piše da su za genocid u NDH odgovorni svi “koji su tog čas bili Hrvati, njihova djeca, unuci i praunuci, svi i uvijek, bez obzira na to jesu li bili fašisti ili antifašisti, pa čak i bez obzira na to jesu li njihovi bližnji ubijeni zajedno sa Srbima, Jevrejima i Romima”, Jergović kao pomahnitali masovni ubojica puca u svakoga koga vidi. Puca, naravno, po Zagrebu iz Beograda gdje mu je knjiga izišla, i gdje je znak jednakosti između Hrvata i ustaša duga tradicija. Identitet je pronađen: ne znam tko sam, ali znam čiji sam!
Marinko Jurasić: Kao čitatelj, “Oca” ne bih kupio iz principa
Iako bih i sam mogao napisati svoga “Oca”, samo da se ne osjećam zakinut kao Miljenko Jergović dok gleda Bergmanove filmove, njegovo posljednje književno djelo prvo je koje sam morao pročitati, kao poslovni zadatak. Inače, Oca ipak ne bih čitao. Ne, ne ispričavam se onima koji ne vole Miljenka Jergovića, nit je to zbog toga što sam se u proteklih nekoliko mjeseci dvaput javno “svađao” s njegovim kolumnama, kad je branio Radimira Čačića kako se neće usuditi niti njegov odvjetnik, ili nakon što je “fabuliziranjem” sudske odluke zaveo javnost naklonjenu književniku Predragu Matvejeviću. Dapače, Jergović je jedan od onih autora koje vrijedi čitati čak i kad baš i nisu činjenično naoružani, pa i kad se taj “katolički ateist” s Bogom danim pripovjedačkim darom, kroz svoju umjetnost baratanja riječima poigrava novinarskim i književnim slobodama. Za “Ocem” kao čitatelj ne bih posegnuo iz principa. Odbio bih biti kolektivna žrtva korporativnog konzumerizma koji i književnost, čak i kad je tako duboko intimna, svodi na novac, prodaju provokacije. Tako sam doživio osvrt Jergovićeva poslovnog kolege u kojem se ističe baš anegdota s njegovim ocem u kojoj on kao najčišći Hrvat postaje četnički vojvoda, ili kad izvlači njegovu tezu o kolektivnoj i osobnoj odgovornosti za ustaštvo. I još, kako bih se potpuno prepariran latio čitanja, prethodno sam pročitao osvrt Vedrane Rudan u kojem se ona na sebi svojstven način okrutno sprda s Jergovićevim “istočnim grijehom” prema kojem čak i nerođeni potomci Adamoustaše snose odgovornost za zločine ustaša. Uistinu briljantno. Međutim, na terenu umjetnikovih sloboda, Jergovićeva metalogička opaska o kolektivnoj odgovornosti Hrvata, kao i ona o Srbima u Sarajevu, dobiva svoj smisao. Čupanjem iz konteksta to postaje tek puka provokacija, na što ju svodi i sam Jergović naknadnim odricanjem od tog svog književnog stava. “Oca”, tu dirljivu intimnu priču o tomu kako nije lako biti Miljenko Jergović, trebao bi pročitati svatko tko se u potrazi za identitetom bori s demonima u sebi, pa i sa samim Jergovićem.
ovo je problem poznat --otac sav zatucan u karijeru dite i onda i sad izgubljeno u prostoru i vremenu -- i krije se iza pisanja --svojih strahova --isvi mu krivi i otac i ustašoidi --kako krsti hrvate -- ----ignorirati -udalu--