Kultna dubrovačka “Kafetarija” vratila se u festivalski Dubrovnik u novom glazbeno-scenskom i ambijentalnom ruhu. Ukliještena između Sponze i crkve sv. Vlaha te doslovno nasađena na Orlanda, predstava je uz pomoć zvučnih pomagala pokorila i Stradun i turiste i buku, a i užeglo ulje vonjalo je manje negoli u Kneževu dvoru. Jedino su neumorne čiope bile konstanta vrele dubrovačke noći.
Na Sponzi su publiku dočekale i dvije osmrtnice objavljujući smrt javnih gradskih prostora i gradske prohodnosti, tema koje su u Dubrovniku već puno puta kazališno tretirane, pa i na svečanom otvaranju Dubrovačkih ljetnih igar
Već odavno glumci Dubrovniku smetaju, a i Dubrovnik pretvoren u filmsku kulisu bajkovitih horora najviše sam sebi ide na živce. Zato je suvremena “Kafetarija” u filmskoj režiji Vinka Brešana i slobodnoj dramaturškoj adaptaciji Mire Muhoberac dobrodošlo prisjećanje na onu staru “Kafetariju” iz 1978. godine u kojoj je profesor Frano Čale preveo i adaptirao Goldonijevu komediju “La Bottega del Caffe”.
U toj je slavnoj predstavi onih općejugoslavenskih Igara briljirao napose Izet Hajdarhodžić kao pričljivi i spletkama vičan gospar Lukša s kojim su se mnogi očito mogli lako identificirati. Njegovu je ulogu u novom vremenu suvereno, a opet i samosvojno preuzeo Pjer Meničanin potpuno zavladavši scenom.
Zahvaljujući njemu, ali i odličnoj glumici Lindi Begonji u ulozi purgerice Lukrecije predstava nije otklizala previše u žanr glazbenog kazališta koje ima svoje prednosti jer je dopadljivo publici, ali i mane jer može podcrtati trivijalnost nauštrb kompleksnosti.
Brešanova “Kafetarija” prepuna je reminiscencija na sedamdesete godine prošlog stoljeća, a njegovi su redateljski potezi koji inzistiraju na parodiji neumoljivo brzi. Očito je želio dobiti na tempu pa festivalski zbor sačinjen od kazališne družine Kolarin i Dubrovačkog komornog zbora nije mogao pokazati sve što može pjevajući pop i rock hitove sedamdesetih u aranžmanu i prepjevima Mate Matišića koji je u kutu, nikome na putu i sudjelovao u predstavi uz Stanislava Kovačića i Tomu Matišića.
U svom pravom pjevačko-plesačko-glumačkom elementu konačno se našao Nikša Kušelj kao trgovac Dživo.
Pjevanjem je ugodno iznenadio i Nikša Butjer kao kafetijer Frano čija dobrota danas doista djeluje anakrono. Maro Martinović druge je učio dubrovačkome izgovoru, a sam je glumio na mekom zagrebačkom kajkavskom navodnoga grofa Karla, dok je svoju ženstvenu ulogu balerine (i to iz Srbije, pa u 1978. smo godini) odlično iskoristila Anđela Ramljak. Dijelovi cjeline bili su i Marija Škaričić, Branimir Vidić Flika, Nikola Baće, Nika Burđelez, Edi Jertec, Maro Drobnić, Luka Čerjan, Petar Puljić.
Uz kostimografkinju Doris Kristić treba pohvaliti i koreografkinju Ana-Mariju Bogdanović, dok je scenograf Marin Gozze najzaslužniji za otkriće novog scenskog dubrovačkog prostora koji dokazuje da Dubrovnik teatru još nije rekao posljednje zbogom.
Brešanova “Kafetarija” izazvala je neviđenu gužvu za ulaznicama. Publika je i prije premijere gledala dvije javne generalne probe, a Igre su zbog velikog interesa morale ubaciti i dodatnu predstavu 5. kolovoza koja će iznimno početi u ponoć.
Tako će prva ovogodišnja dramska premijera Igara imati čak osam izvedbi otvorenih za publiku, što je vrlo rijedak slučaj u praksi Dubrovačkih ljetnih igara.
Druga dramska premijera, Shakespeareov “Othello” u režiji Ivice Boban, najavljena je za 20. kolovoza.
