Hodala sam ukočeno s ocem ruku pod ruku do oltara, a uopće mi se nije udavalo. Ali, što sam mogla? Već sam odjenula vjenčanicu – duhovito je otkrila Franca Sozzani o svom tri mjeseca dugom i jedinom braku u dokumentarnom filmu “Franca: kaos i kreacija”, koji je o njoj snimio sin jedinac, 35-godišnji Francesco Carrozzini. Film o životu jedne od najmoćnijih žena svjetske mode, koja je provela 21 godinu na čelu talijanskog izdanja Voguea, premijerno je prikazan u rujnu 2016. na Filmskom festivalu u Veneciji, tri mjeseca prije nego što je u 66. godini umrla od raka pluća. Tako je dokumentarac postao i Francescov hommage majci iako je htio pokazati njihov odnos, ali i koliki je bio njezin utjecaj na modni svijet i koliko je imala nos za otkrivanje novih talenata i dizanje prašine kontroverznim modnim editorijalima. U mnogočemu je bila prva, prva je objavila crno izdanje, u kojem su bili isključivo tamnoputi modeli, prva je plasirala 3D izdanje Voguea. U svoje je modne editorijale ubacila umjetnost i društveno osjetljive teme, poput nasilja u obitelji, ovisnosti o drogi, plastičnoj kirurgiji, rata i ekoloških katastrofa.
– Moja je majka bila vrlo hrabra, nije vjerovala u instituciju braka pa me odlučila odgajati kao samohrana majka, što je osamdesetih u Italiji bilo više nego odvažno. S druge strane, bila je vrlo sramežljiva, vjerovala je u ljude. Film sam počeo snimati 2010., mjesec dana nakon što mi je umro otac, htio sam zabilježiti nešto što ću moći pokazivati svojoj djeci. Imali smo specifičan, ali blizak odnos. Kao dijete sam je ponekad mrzio, puno je radila i nije me vodila u park. Kako sam odrastao, sve više sam je shvaćao. Imala je potrebu stalno stvarati, da nešto ostane za njom. Iznenadila me doletjevši samo na dva sata na premijeru mog prvog filma u Krakovu. Kada sam odlučio preseliti se u New Yorku zbog fotografske karijere, podržala me koliko god joj bilo teško što odlazim daleko – ispričao je F. Carrozzini nakon projekcije dokumentarca u Casi Italiani Newyorškog sveučilišta na Manhattanu. Njegovi razgovori s majkom snimani su u crno-bijeloj tehnici, često u automobilu, jer je jedino tada imala vremena, i s leđa, jer je imala divnu kosu i tako ju je mogao pratiti u stopu, bez straha da mu iščezne.
– Priča o Franci ujedno je moja priča. Sretan sam što je bila na premijeri, a bila je ponosna na mene, a najtužniji sam na svijetu jer sam morao mijenjati kraj nakon njezine smrti, to je ipak dokumentarni film. Taman su se poklopile riječi Marine Abramović: “Ona je taj tip ljudi koji će stvarati do smrti” – rekao je Carrozzini o dokumentarcu koji je obišao 44 festivala, a odnedavno se prikazuje na Netflixu.
