Histrionska Opatovina ima novi hit. Komediju „Francekova teta“ iskusnog dramatičara sa zagrebačkim štihom Nine Škrabe koju je veliki hrvatski redatelj Georgij Paro režirao kao slojevitu političku farsu razigravši odličan glumački ansam
Škrabe je iskoristio kalup „Čarlijeve tetke“, komedije Thomasa Brandona, ubacivši u njega prepoznatljive likove iz Zagreba koji u proljeće 1990. godine još uvijek, doduše oprezno, slavi pobjedu Franje Tuđmana, očekuje utakmicu Dinamo – Crvena zvezda na tada još uvijek nedevastiranu maksimirskom stadionu i osluškuje nagovještaje rata za koji nitko nije mogao biti siguran da će biti tako dug i surov.
Bogata je teta kod Škrabe brazilska parlamentarka koja mladoj razoružanoj državi mora dati i politički legitimitet i novac da bi se moglo nabaviti oružje. S puno lucidnih štikleca, Škrabe gradi svoju komedijašku građevinu u kojoj je veći dio zabavljačkog tereta spušten na pleća odličnog Hrvoja Klobučara koji kao Kornel Batorić zbog besparice mora pristati na zamjenu identiteta i privremeno odglumiti vremešnu južnoameričku bogatašicu, ali i histrionskog povratnika Franje Kuhara koji vehementno glumi na brzinu ijekaviziranog načelnika SUP-a Jakšu Stipetića te veličanstveno imitira Šerbedžijinu glumačku maniru. Po komičarskom nervu uz bok su im raspoloženi Davor Svedružić kao kapetan Šime Badurina i Mirela Brekalo Popović u maloj, ali efektnoj ulozi Duške Ubiparip. Kao dva mlada para koji i zakuhavaju cijelu situaciju skladni su Matija Čigir i Ana Majhenić te Luka Bulović i Dinka Vuković. A ulogu prave tete iz Brazila decentno je odglumila Marija Borić uz pomoć svoje atraktivne pastorke Ane Marije Percaić
A sve te raznorodne likove koji su ispali iz realistične hrvatske političke kuhinje povezuje pomalo kerempuhovski lik domara Studentskog doma Ivica i Jovica Alojz Pintur u interpretaciji Ronalda Žlabura koji u „Francekovoj teti“ dobiva novu, zlokobniju dimenziju. Odlični su kostimi Jadranke Tomić i svrsishodna scenografija Aljoše Para kao i scenski pokret koji potpisuje Ana Majhenić.
Histrioni koji su od Grada Zagreba na duže korištenje dobili Prišlinovu kulu iznjedrili su pitku, ali nikako ne i plitku predstavu koja vrlo snažno ubada u najaktualnije kosovsko-udbaške teme hrvatske političke današnjice, ali s otmjene distance što je zasluga prekaljenih lisaca hrvatskih pozornica Para i Škrabe.•
