Stotinu zviždaljki, stotinu dobrovoljaca uguranih u kvadrate s upisanom partiturom, megafon i redatelj koji izvikivanjem kombinacije slova i brojeva dirigira zvukovnom kakofonijom. Kratak je to opis rekonstrukcije Gotovčeve “Akcije 100” iz 1979. godine, ovoga puta izvedene pod ravnanjem Olivera Frljića. Što se u trideset godina promijenilo?
– Gotovčeva je akcija krenula kao zvučni eksperiment, a moja kao protestno okupljanje, no stvar se zapravo obrnula. Zbog Titove hospitalizacije svega dva dana prije izvedbe, izvornu su Akciju 100 ispolitizirali dok smo danas morali nagovarati ljude da uopće stanu u kvadrat.
Mi mi smo krotka nacija koja ne pokazuje građanski neposluh čak ni kada ne postoji realna odgovornost ili sankcije – objašnjava Frljić i dodaje da akcija ipak nije izgubila svoju subverzivnost.
Dok je prva rekonstrukcija koju je izveo ovoga proljeća u Beču ostala isključivo na zvukovnoj razini, jučerašnje je zviždanje, kaže, ipak dijagnosticiralo i trenutačno stanje u društvu. A dio je te dijagnoze postavio i sam autor preskočivši najkontroverzniji dio Gotovčeva performansa – ogoljivanje. Nesavršeno golo tijelo kojim je Gotovac prkosio socijalističkom idealu, danas, smatra Frljić, više nije tabu.
