Dražen Domjanić imao je devet i pol godina kad su ga u rodnom Čakovcu poveli na prvi koncert klasične glazbe. Djetinje srce za glazbu nadarenog dječaka tada je razveselila “Suita Pintarichiana” u izvedbi Zagrebačkih solista, skladba koju je baš za njih napisao Boris Papandopulo na glazbene teme Fortunata Pintarića, čakovečkog franjevca, skladatelja i orguljaša iz prve polovice 19. stoljeća.
Nekoliko desetljeća kasnije i nekoliko stotina kilometara zapadnije i sjevernije, prošli tjedan u švicarskom Bad Ragazu, podno snježnih planina po kojima je svojedobno trčkarala mala Heidi, ovjekovječena u slavnoj knjizi za djecu Johanne Spyri, simpatične Pintarićeve melodije u vrckavoj obradi Borisa Papandopula razveselile su nekoliko stotina malih Švicaraca na edukativnom jutarnjem koncertu za učenike tamošnjih škola. Svirao im je ansambl Esperanza u okviru festivala “VP Bank Classic”, nazvan tako po velikodušnom lihtenštajnskom sponzoru, a još uvijek poznatom i po svom starom prvom imenu “Next Generation”.
Istog dana na večernjem koncertu Dražen Domjanić s pozornice se pravdao publici uznemirenoj viješću da je deseto izdanje tog festivala posvećenog iznimno nadarenim mladim glazbenicima ujedno i posljednje. Govorio im je o Čakovcu, Pintariću, Papandopulu i Zagrebačkim solistima koji su bili redoviti gosti prvih godina festivala, dok se iz tog “sljedećeg naraštaja” mladih nada nije prije pet godina formirao ansambl Esperanza koji danas već ima tri objavljena CD-a i trijumfe na pozornicama širom Europe, uključujući i nastupe u Hrvatskoj poput onog lanjskog na Dubrovačkim ljetnim igrama. A ove se godine u kolovozu vraćaju i na treći festival “Olive Classic” koji je u čarobnim Lunjskim maslinicima na otoku Pagu također pokrenuo Domjanić te na Samoborsku glazbenu jesen.
Otkrio Kiana Soltanija i Luku Šulića
Svi ti mladi glazbenici sa svih strana svijeta brusili su svoje talente i na intenzivnim tečajevima s velikim svjetskim pedagozima u Domjanićevoj Međunarodnoj muzičkoj akademiji u Lihtenštajnu, potpomognuti i stipendijama privatne zaklade. To je bila važna etapa i u karijerama glazbenika koji danas već uživaju svjetski zvjezdani status poput violončelista Kiana Soltanija i našeg Luke Šulića.
Dražen Domjanić tako je na lijep način zatvorio jedan životni i radni ciklus, ali samo da bi otvorio neke nove. Prekidanje vrlo uspješnog i zapaženog festivala u Bad Ragazu nazvao je uzimanjem kreativne pauze za nove pothvate. Na tom su festivalu do izražaja došla dva velika Domjanićeva talenta: da prije svih drugih prepozna, privuče i podupre glazbene talente i da za sve to prikupi novac. O iznosima s kojima barata Domjanić mogu samo sanjati hrvatski privatni kulturni poduzetnici, ako uopće ima takvih koji ne računaju na izdašna sredstva iz proračune države ili lokalnih zajednica. Da, u Lihtenštajnu i Švicarskoj, a isto tako i u Austriji i Njemačkoj gdje Domjanić i njegovo mlado glazbeno jato šire krila, ima mnogo više bogataša nego u Hrvatskoj. No povrh toga, kako kaže sam Domjanić i kako sami nažalost predobro znamo, među tim bogatim ljudima je mnogo više nego kod nas onih koji cijene i spremni su izdašnim donacijama i sponzorstvima podupirati kulturu i umjetnike. Osobito mlade.
Primjerice, glavni novi Domjanićev projekt u koji sada ulaže svoju energiju je izgradnja nove moderne zgrade za njegovu lihtenštajnsku akademiju. Već ima gotove planove i nacrte za temeljitu sanaciju i obnovu stare, oronule i već dugo zapuštene povijesne zgrade stare pošte u lihtenštajnskom mjestašcu Nendelnu. To će postati pravi mali kampus za skupine od desetak studenata i njihove gostujuće profesore, a u štali koja je nekad bila “garaža” poštanskih konja i kočija bit će uređena koncertna dvorana s najsuvremenijom digitalnom tehnologijom koja će omogućavati ne samo snimanje nego i “live streaming” najviše kvalitete. I dok cijela hrvatska država ne pronalazi novac za održavanje nove Muzičke akademije u Zagrebu, Domjanić je već prikupio većinu novca za svoj projekt vrijedan 8,7 milijuna eura. Nedostaju mu “još samo” dva milijuna, a sve je prikupio isključivo od privatnih donatora koji cijene to što radi i koji mu vjeruju, na temelju dosadašnjih rezultata, te što je u tom ozbiljnom svijetu osobito važno, čistih računa. Svaki do sada potrošeni euro i franak je dokumentiran, opravdan i naveden u detaljnim izvještajima koje svojim financijerima Domjanić, primjerice, dostavlja već dan nakon svakog završenog festivala.
Angažirala se cijela obitelj
Ali, još je nešto u toj priči važno i poučno. Novac je samo sredstvo, a nipošto sam sebi svrha i cilj. Dražena Domjanića u svemu prati njegova obitelj: supruga Monika, kći Sara i sin Andreas. A sve skupa pokreće ih i motivira glazba. Trenuci najvećeg ponosa i radosti za njih su kada Sara uz Esperanzu zablista kao solistica. Na posljednjem festivalu u Bad Ragazu, uza sve sjajne mlade glazbenike koji su sudjelovali, uključujući i mladog hrvatskog pijanista Arsena Dalibaltayana ili Filipa Merčepa koji se Esperanzi pridružio u izvedbi Simfonije za gudače i timpane armenskog skladatelja Edvarda Mirzoyana, Sara Domjanić podjednako je briljirala u izvedbi Piazzolinih “Godišnjih doba” kao i prva violina u komornom sastavu koji je svirao slavni Schubertov Gudački kvintet u C-duru. A pogotovo kada su svi skupa, glazbenici Esperanze i publika, bili duboko potreseni Šostakovičevim Osmim kvartetom u obradi za gudački orkestar, izvedenim na pozornici u Bad Ragazu odmah nakon našeg Papandopula. Da parafraziram Rilkea, čiji je duh ostao prisutan u Bad Ragazu u kojem je pred smrt često boravio, Domjanići žive u glazbenim “kruzima koji se šire”.
