Američki publicist Robert M. Edsel na zagrebačko je predstavljanje bestselera “Odred za baštinu” doputovao iz Berlina gdje George Clooney snima visokobudžetni film po njegovoj dokumentarističkoj knjizi o potrazi za umjetninama koje su oteli nacisti.
_ Ne smijem govoriti o filmu. Clooney je okupio sjajnu ekipu, Matta Damona, Cate Blanchet, Billa Murraya, Jeana Dujardina, Johna Goodmana... Ništa ne može više prodrijeti do ljudi od filma, pa je ovaj Clooneyev film jako važan, naročito nakon onog što su američke trupe učinile u Iraku. Uostalom, još se traži na tisuće umjetnina iz vremena Drugog svjetskog rata _ rekao je Edsel na Frakturinom predstavljanju knjige u Muzeju za umjetnost i obrt. Edsel koji je ustanovio i Zakladu o časnicima, mahom američkim i britanskim koji su za trajanja Drugog svjetskog rata krenuli u potragu za otetim umjetničkim blagom na ovaj se pothvat odlučio kada se prestao baviti naftnim biznisom.
_ Prolazio sam Ponte Vecchio u Firenzi, jedinim mostom koji nacisti nisu srušili i zapitao europske prijatelje kako su brojne umjetnine preživjele razaranja u Drugom svjetskom ratu. Nisu znali odgovor, pa sam se bacio na posao i na istraživanje _ prisjetio se Edsel svojih istraživačkih početaka iz polovice devedesetih godina prošlog stoljeća. Morao je raditi brzo, jer su časnici iz Drugog svjetskog rata koji su dobrovoljno, s oskudnim sredstvima tragali za otetim umjetninama u visokoj životnoj dobi.
_ Želio sam napisati knjigu o dobrim momcima kojih ima sve manje. Danas je preostalo njih samo šest, a među njima je i jedna žena. Zato nema puno vremena za istraživanje njihovih sjećanja. A oni su na kocku stavljali vlastite živote kako bi spasili umjetnine iz stranih država. Velika umjetnička djela nisu vlasništvo pojedinih država niti nacija, ona pripadaju svima _ misli Edsel koji se u pisanju “Odreda za baštinu” itekako oslonio na službena, doduše suhoparna časnička izvješća, ali i na obiteljska, puno toplija i osjećajnija obiteljska pisma. Pripremajući se za pisanje “Odreda za baštinu” (to mu je druga knjiga na tu temu, a upravo završava knjigu “Spašavanje Italije”), Edsel je čitao desetak knjiga tjedno, a autor je i zapaženog dokumentarnog filma “Otmica Europe”. U istraživanju je krenuo od Georgea Stouta, koji se zaštitom umjetničkih djela počeo baviti od španjolskog građanskog rata.
_ Stout je bio uvjeren da će početi Drugi svjetski rat, te da treba zaštitit zapadnu civilizaciju i njene umjetnine. On je inicijator odreda za baštinu kroz koji je prošlo oko 350 časnika, a odjednom ih je na tom poslu radilo najviše 150. Hitlerov plan je bio prikupiti umjetnine, doduše one koje ne iskrivljavaju stvarnost, u velikom muzeju u Linzu. Za razliku od Hitlera, koji je imao nekih arhitektonskih vještina, ali nikada nije oprostio Beču što ga nisu primili na tamošnju Akademiju, Göring je otimao isključivo za vlastitu zbirku _ rekao je Edsel koji tvrdi da su nacisti oteli na milijune artefakata skrivajući ih i po rudnicima... No, umjetnine su uništavali i saveznički avioni za bombardiranja, kada je, veli Edsel, skoro stradala i Da Vincijeva Posljednja večera koju su Talijani štitili skelom i vrećama pijeska. Samo je čudo spasilo tu neprocjenjivu umjetninu od totalnog uništenja.
