Teatar Rugantino ovih je dana na velikoj jadranskoj turneji s predstavom "Život je čudo" Ivice Ivaniševića, koju će izvesti čak 25 puta duž hrvatske obale i zaleđa, u Hercegovini te na crnogorskom primorju, a s predstavom "ThisChasting" Mirana Kurspahića gostuju na uglednim ljetnim festivalima poput Splitskog ljeta. Osnivačica Rugantina, glumica i producentica Gordana Gadžić još je na vrelom zagrebačkom asfaltu. Ovdje je drži velik, za nju i emocionalno najvažniji, zadatak, rad na monografiji posvećenoj njenu pokojnom suprugu, velikom hrvatskom glumcu Ivici Vidoviću. I predstava "Život je čudo" pisana je za Ivicu, na temelju njegove ideje i njegovih životnih iskustava i osobnosti, ali je on, na žalost, nije dočekao. Život je odredio da lik Fabijana tumači Siniša Popović, prvak Drame HNK Zagreb.
:: Koliko je emocionalne hrabrosti bilo potrebno za odluku da se "Život je čudo" ipak postavi na scenu jer iza Ivice je ostala uloga koju je želio, ali nije stigao odigrati?
Ivica je naručio tu priču i jako je želio raditi ovaj tekst. Premijerno smo ga prikazali potkraj prošle godine i zapravo je najteže bilo donijeti odluku da uopće uđemo u taj projekt. Pokrenula me misao da bi i njemu bilo drago da on zaživi, jer nikada igrana uloga kao da je mrtva, nikome potrebna. Nakon toga je naravno trebalo donijeti odluku tko će igrati jer Ivicu je jako teško, zapravo nemoguće zamijeniti. Priznajem da sam se lomila oko svega.
Čist start
:: Bio bi to lavovski izazov za bilo kojeg producenta ili redatelja, a kamoli ne za njegovu suprugu.
Na sreću, bila je to njegova ideja, ne i uloga koju je počeo raditi, tako da smo s te strane imali čisti start. Zatim smo uzeli osnovnu ideju, ostavili priču u Dalmaciji, jer tamo je postavljena, i to je bio motiv koji je predstavu vukao prema realizaciji.
:: Kada smo već na teškim temama, moram pitati i možete li gledati "Naše malo misto" koje HTV upravo reprizira?
Njegove uloge najčešće ne gledam, ne zato što to ne mogu podnijeti, već ih gledam u onom trenutku kada ih ja želim vidjeti. Zato nisam vezana uz termine repriza.
:: Ovog ste ljeta jedno od rijetkih kazališta, pri tome mislim i na ona institucionalna i na ona izvaninstitucionalna, koje se ne samo odlučilo na veliku ljetnu turneju već je i uspjelo realizirati. Koliko je bilo teško organizirati je?
Vrlo teško jer nema novca. No, zbog toga je i ovo veći uspjeh. Na putu nam je jedan automobil i dva čovjeka u njemu, ali to je sam smisao Rugantina. Nama su takve turneje i takva gostovanja omogućila opstanak teatra. Bez naše želje, a uz veliku "pomoć" krize, to se tako posložilo. Zbog svega toga imamo veliko iskustvo, usuđujem se reći i rutinu, kada je riječ o organizaciji turneje, a tome je puno pomogla i činjenica da mi svako toliko na repertoaru imamo komad koji je vezan uz Dalmaciju. Upravo nas te predstave vode po malenim mjestima, one su naravno, posljedica toga što smo imali i glavnog glumca koji je bio stvoren za te i takve uloge. Ovo ljeto smo na velikoj turneji kakvu nismo imali dugo godina, ali mi jedini na nezavisnoj sceni imamo projekt koji je tematski i sadržajno vezan i kao stvoren za Dalmaciju.
:: I kakve su reakcije gledatelja?
Jako dobre. Gledališta su puna, ali to je uvijek avantura, jednom 300 pa 500 ljudi, što ovisi u kojem smo mjestu i gdje igramo.
:: To je avantura dovođenja kazališta u mjesto gdje ljudi nemaju priliku, a ni naviku, posjećivati teatar. Koliko je to uzbudljivo, a koliko izazovno?
Ako ima nečeg lijepog i plemenitog u neovisnom kazalištu, onda su to upravo gostovanja u malim mjestima. Na njima odgajate publiku i uvijek je divno vidjeti oduševljenje ljudi kojima teatar nije sastavni dio života, posebno kada dođete s predstavom uz koju se oni i emocionalno vežu. Tada je to posebno lijepa priča.
:: To nas dovodi do još jedne važne teme. Koliko ljudi koji stvaraju repertoar nezavisne kazališne scene kalkuliraju naslovima i sadržajem, idu na ono što je populističko, pripremaju naslove za koje znaju da će privući ljude? I koliko su takve kalkulacije nužnost trenutka u kojem živimo?
Otkako radim na nezavisnoj sceni izuzetno se trudim da to bude repertoar o kojem ja imam nešto važno reći, a to je i karma Teatra Rugantino, od svog nastanka imao je predstave koje probijaju neke važne teme. Tako je naša prva predstava "Ay, Carmela" govorila o nasilničkoj prirodi militantnog režima u vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, ali i o prikraćenom životu u neslobodi i okruženju gdje klauni i beskičmenjaci prolaze, dok su časni i uspravni ljudi zaustavljeni. Tada je to bila tema koju su zaobilazile sve institucije kojima bi bila obveza raditi takve predstave. No, mi jako moramo voditi računa o tome da naše predstave budu gledane. To je pitanje opstanka i treba naći pravi ključ. To je u prvom redu izbor teme, a ona mora biti publici predstavljena tako da ona s njom komunicira. Davno sam shvatila da ustupci ne prolaze, jer teško godinu dana živjeti s nekim projektom koji radiš preko volje i koji nije do kraja tvoj. Može to biti i vrlo uspješan projekt, ali za mene je to potrošena godina mog života, jer ta je godina otišla na nešto u čemu nisam sto posto. Pa kada se već u ovom poslu moram baviti i organizacijom i produkcijom, ako je moj posao i da educiram gledatelje, onda u njemu moram biti iz kreativnog zadovoljstva.
:: Zna li publika što očekivati od Rugantina? Naime, uvjerena sam da je kazališna publika vrlo profilirana, a jedan od najvećih dokaza te tvrdnje bio mi je bijeg ljudi iz Kerempuha kada je tamo gostovao Buljanov "Kiklop".
Ta očekivanja publike su ogromno opterećenje, posebno nama koji djelujemo na nezavisnoj sceni. Mi nemamo svoj prostor i ne možemo odgajati svoju publiku. Igramo u Maloj dvorani Lisinski, u Vidri, u &TD-u, ZKM-u, imali smo čak i premijeru u Komediji, ali to su prostori u kojima gostujemo, i to u malom broju izvedbi. To je tolika disperzija da ljudi i ne mogu točno znati što je to Rugantino.
Teška organizacija
:: Postoji li izlaz?
Rješenje je moguće, ali da sada ne idemo u dubinu nimalo lakog problema, ono se zove prostor. Ne nužno naš prostor, možemo ga dijeliti s drugim nezavisnim kazališnim grupama, s primjerice onima koji rade za djecu, sa mladima koji tek pokreću svoje projekte. Tek to je nevjerojatno velik problem, o čemu sve znam iz prve ruke jer moj je sin Filip upravo diplomirao glumu. Ako se mene pita, dvorana kakva je ona u Frankopanskoj, u kojoj je sada scena ADU, bila bi nam taman. U Zagrebu ima još takvih prostora i da za to ne bi trebao prevelik novac.
:: Koliko je teško glumici baviti se svim tim organizacijskim stvarima, a ne glumiti? Nedostaje li vam scena?
Jako mi nedostaje, no samu sam sebe dobrovoljno prognala s nje, za što je "kriva" knjiga o Ivici na kojoj radim. Ta je knjiga već tri godine moj glavni zadatak i zaista je riječ o ogromnom poslu. Tako velikom da je to u mojim mislima jednostavno Knjiga, vidite da je čak ni ne zovem monografijom. Duboko sam emocionalno u tom poslu i to je svako veliki uteg. Tim više jer je to prva, ali i zadnja knjiga u mom životu. Sasvim sigurno neću raditi ni jednu drugu.
:: Što je tu najteže?
Meni je sve važno! Kako uopće napraviti selekciju materijala? No, u pitanju je i sama koncepcija. Ivica je naime ima tri podjednako vrijedne i velike karijere: kazališnu, filmsku, ali i televizijsku. Činilo mi se isprva da će to biti tri glavna dijela ove knjige, ali kada sam počela skupljati materijale, što je bila gotovo pa nemoguća misija koja mi je uzela jako puno vremena, primjerice prošlo sam cijelo ljeto provela zatvorena u Muzeju Kinoteke u Beogradu, shvatila sam da su se te karijere zapravo razvijale paralelno i da ih je nemoguće razdvojiti. Naime, njegova se karijera razvijala vrlo postepeno. I u kazalištu i na filmu i na televiziji on je počeo s malim ulogama, gotovo neprimijećenim, da bi u jednom trenutku sve "eksplodiralo" i kada mu se otvorilo, kada su počele stizati značajne uloge, otvorila su mu se sva tri područja, sva tri medija, paralelno. Kako na primjer pisati o njegovim ulogama u &TD-u kad se u to vrijeme dogodila i njegova uloga u filmu "Lisice", a zatim i ona u "Našem malom mistu". Bio je to doista veliki prasak i zato to mora biti knjiga o jednom životu. A napraviti je, naravno, nije nimalo jednostavno.
::Tko su autori tekstova u knjizi? I koji je rok za knjigu?
Mnogo ih je. Neki su već napisali, neke tekstove tek čekam. Nastojala sam da sva područja budu podjednako dobro pokrivena, a sve su pisali najveći stručnjaci, ljudi koji su s njim radili, poput recimo: Gerića, Para, Violića, Juvančića, s kojima je Ivica jako puno i jako sretno radio, ali i njegovi partneri, poput Šerbedžije, s kojim je oduvijek imao poseban odnos, i na sceni i izvan nje. Zaista puno ljudi, puno tekstova i sada ja od toga moram stvoriti cjelinu. No, rok postoji. Knjiga do kraja 2015. mora biti gotova.
>>Sjajan, ali i diskretan hommage Ivici Vidoviću
>>Ivica Vidović prije smrti je htio izvestidramu 'Život je čudo'
