Glumac, redatelj, pjevač i pisac Zlatko Vitez dugogodišnji je vođa Histriona koji već godinama upravlja i Histrionskim domom u Ilici u kojemu su nedavno održani i Gumbekovi dani. Svojedobno je bio i ministar kulture pa je zanimljiv sugovornik i na temu trenutačnog stanja hrvatske kulturne politike.
Hrvatski proračun za kulturu pao je ispod pola posto proračuna. Kakav je bio vaš postotak kada ste bili ministar?
Mislim da je bio blizu jedan posto ondašnjeg, ne zaboravimo, ratnog budžeta. Znam da mi je Vlada Nikice Valentića bila sklona te sam uspio budžet za tzv. kulturnu proizvodnju podignuti čak za šezdeset posto. Pokrenuli smo snimanje filmova, iz mrtvila pomogli izdavaštvu te im ukinuli ratni porez. U mom mandatu pokrenuli smo i Festival glumca u Vinkovcima te Festival malih scena u Rijeci. Prvi put u samostalnoj Hrvatskoj financijski smo pomogli, osim HNK u Zagrebu, i ostalim kazalištima ali i nezavisnoj kazališnoj produkciji. Sve to, naravno, ne bismo mogli da nisam imao veliku podršku predsjednika Tuđmana.
Kako se ova štednja na kulturi odražava na Histrione?
Histrioni iduće godine slave 40. obljetnicu. Zadnjih sedam godina, osim Histrionskog ljeta u Zagrebu i turneja diljem Hrvatske, Zagrepčani i gosti našeg grada mogu histrionske, ali i predstave drugih nezavisnih produkcija, gledati u Histrionskom domu. U odnosu na druga gradska kazališta, naš je budžet jedan prema dvadeset, naravno, u korist gradskih kazališta. A naš program u brojkama je identičan, često puta i kvalitetniji od njihovih. Prošle godine imali smo četiri premijere. Bojim se da to ove godine neće biti moguće. Imamo i dva kazališta festivala, upravo završene “Gumbekove dane”, a u jesen “Bobijeve dane smijeha”, posvećene velikanima hrvatskog glumišta Mladenu Crnobrnji Gumbeku i Josipu Marottiju Bobiju. Bili su sjajni histrioni i sjajni ljudi. Zato ih ne smijemo zaboraviti.
Imaju li Histrioni publiku i kada nisu na Opatovini?
Imaju, naravno! Statistički podaci govore da smo već godinama najgledanije kazalište u Hrvatskoj.
Snimili ste CD s Matošem. Interpretiramo li danas točno Matoša?
Matoša govorim cijeli život. Sedamdesetih godina govorio sam ga uglavnom po klubovima, osamdesetih smo Božidar Boban i ja s redateljem Slobodanom Praljkom napravili predstavu “Dragi naši savremenici” koju smo odigrali puno puta uglavnom u intimnim ambijentima. Od devedesete naovamo s Matošem sam otvarao Oltar domovine, prije nekoliko godina s klapom Intrade Matoš je odzvanjao u Lisinskom, pa i u Ciboni pred 10.000 ljudi, a prošle godine i na Poljudu pred 50.000 ljudi. Naime, bio sam jedini gost na Thompsonovu koncertu. Neki će reći da je to profanacija pjesnika. Ja pak tvrdim da je to populariziranje velikog Gustla. Matoševa obljetnica bila je prilika da neke od njegovih antologijskih pjesama snimim na CD. Ne znam interpretira li još netko osim moje pozamašnosti Matoša. No ja si utvaram da ja to radim, bez lažne skromnosti, najbolje. To, naravno, misli i moja supruga (ha-ha-ha), ali i mnogobrojna publika koja dolazi na moj kabaret “Hrvatski kokošinjac” sastavljen od Matoševih polemika i pjesama.
Jeste li se ikad vidjeli na mjestu intendanta HNK u Zagrebu?
Ne! HNK bez mene može, bojim se da u ovim teškim vremenima za kulturu Histrioni bez mene ne bi mogli. No u svakom slučaju nadam se boljim vremenima. Ne bih volio biti u koži gospođe ministrice Andree Zlatar jer ovoj vlasti kultura očito ne treba.
