Dimitrije Popović, ugledni slikar i grafičar, ali i plodni prozaik i esejist, koji je nedavno kod VBZ-a objavio zbirku priča “Smrt Danila Kiša”, dobio je drugu nagradu Večernjeg lista i osam tisuća kuna za pomalo jezovitu i trilersku priču “Orhideja”. Žiri je istaknuo da je Popović iznenađujućim obratima uspio postići izuzetnu napetost i gotovo sudbinsku nevjericu u ljudske postupke i karaktere. Po žiriju, vješto vođena sažeta radnja uspjelo završava konačnim tragičnim obratom, a autor se uspješno poigrava okolnostima koje utječu na ljudski život i izmiču svakoj kontroli, pa čak i shvaćanju. U “Orhideji” autor se služi jednostavnim pripovijedanjem i kratkim dijalozima kojima ocrtava sućut, toleranciju, razumijevanje, ali istodobno i dubinsko ljudsko nerazumijevanje i neumitnost sudbine kao i elementarnu ljudsku nemoć za odgovornim ljudskim odnosima. Popović je prije dvije godine dobio treću nagradu Večernjakova natječaja (tada je pobijedio Luko Paljetak), a sada ga još čeka prva... Premda smo ga pitali i piše li autobiografiju, koja bi sasvim sigurno bila jako intrigantna jer je Popović višedimenzionalna umjetnička osobnost, na to nam je pitanje ovog puta ipak uskratio odgovor i ostavio nas u iščekivanju. Popović je član Hrvatskog društva pisaca, crnogorskog PEN centra, a do sada je objavio sedam knjiga u rasponu od romana, preko eseja do zbirki kratkih priča. O njemu je objavljeno trinaest monografija i snimljeno osam dokumentarnih filmova.
:: Je li nagrađena priča “Orhideja” inspirirana nekim stvarnim događajem?
Gotovo se sve moje priče, kao i ova nagrađena “Orhideja”, temelje na stvarnim događajima. Osnova priče “Orhideja” čini šokantna spoznaja glavnog lika, jednog taksista koji je, napravivši dobro djelo, spletom okolnosti saznao da nije biološki otac svoje djece. Na osnovi ove činjenice razvio sam strukturu priče u kojoj su mnoge pojedinosti izmišljene, kao i tragični kraj protagonista. Kada se literarni siže zasniva na stvarnom događaju iz života, to književnoj formi daje dragocjenu uvjerljivost. Imaginarno proizilazi iz realnog i njihovim prožimanjem stvara se koherentnost književnog izraza. Obično se kaže da život piše romane. U ovom slučaju život je inspirirao jednu kratku tragičnu priču.
:: Vozite li se često taksijem koji je svojevrsni lik vaše priče?
Rijetko se vozim taksijem. Živim u centru grada tako da mi malo pješačenja dobro dođe. Kad sam u inozemstvu, onda je taksi-prijevoz najpraktičniji. Posebno volim vožnju u londonskim taksijima zbog komforne automobilske kabine kao i zbog izgleda njihovih tradicionalnih modela.
:: Mislite li da je ona poznata i često citirana narodna poslovica “pomogni sirotu na svoju sramotu” potvrđena u praksi, što se može iščitati i iz vaše priče?
Na žalost, u životu se zna dogoditi da se na dobro djelo uzvrati zlim. Ova narodna izreka koja glasi “pomozi sirotu na svoju sramotu” očito je nastala na životnom iskustvu. No usprkos svemu treba činiti dobro. “Ljepota će spasiti svijet” govorio je veliki ruski pisac Dostojevski, dakle on vjeruje u dobro. Reklo bi se da je ova teza pomalo naivna, ali svijet se još uvijek kako-tako drži.
:: Vi ste osmislili puno kazališnih i koncertnih zapaženih i nagrađivanih plakata. Razmišljate li i o radu na kazališnoj scenografiji, s čime se bavi podosta slikara?
Premda sam uradio puno plakata za kazalište, za dramu, operu i balet, nikada nisam imao želju niti ambiciju raditi scenografije. Ovo zvuči paradoksalno, ali je istinito. Možda je razlog u tome što preferiram autonomnost likovnog izraza. Draže mi je dvodimenzionalno polje plakata od prostornosti kazališne pozornice. U jednoj priči iz knjige “Priče iz Arkadije” pisao sam o svom prvom iskustvu teatra. Na mene je kao dječaka poseban dojam ostavio kazališni zastor, teška nabrana tamnocrvena plišana zavjesa. I danas najviše volim takve zastore koji dijele umjetnički teatar od ovog životnog.
