Što današnji mališani znaju o američkim domorocima? Mame i tate, bake i djedovi, koji su ih dopratili na premijeru “Indijanske priče” u Kazalište Žar ptica znaju ono što su, kada su oni bili djeca, gledali u bezbroj vesterna koji su se tada vrtjeli na jednoj jedinoj televiziji. Znaju ono što su iz tih filmova živjeli na obližnjoj livadi.
No, za ovu priču, koju je napisala Zinka Kiseljak po motivima bajki sjevernoameričkih Indijanaca, nije od presudne važnosti tko su junaci na kazališnoj sceni. Za najmlađe oni su baš kao i sva druga čuda koja ih ondje čekaju; poput vila, princeza, zmajeva... To čudo ovdje odjekuje u ritmu tam-tama (glazba Borna Šercar), dok djeca bez daha prate priču koja ih uči da Zemlju nismo naslijedili od naših predaka, nego smo je posudili od potomaka. Saša Broz režira tekst kao priču u priči, s brzim i razigranim izmjenama likova. Neki dijelovi su strašni, neki smiješni, uvijek poučni. Prenosi ih razigrani ansambl u kojem svaki glumac ima nekoliko uloga. Mali gledatelji najbolje reagiraju na one koje su i smišljene da ih nasmiju.
Tako je Domagoj Janković odličan Los, Ante Krstulović Skakavac, Zoran Pribičević hrabri ratnik, Petar Atanasoski Lovac. Amada Prenkaj i Lucia Stefania Glavich Mandarić dominiraju plesnim dionicama (koreografija Blaženke Kovač Carić), a svima “kormilari” Ranko Zidarić u ulozi poglavice. U plesu najbolje do izražaja dolaze kostimi Marite Ćopo, a scenom koju su kreirale Ana Martina Bakić i Ivana Knez i koja je pojednostavljena do osnovnih simbola, vlada skulptura Miljenka Sekulića. Na “Indijansku priču” treba odvesti djecu, jer nakon nje će mnogi mališani sanjati život u indijanskom plemenu. Baš kao mi nekada.
