U Park-šumi Tuškanac publika se okupila na livadi oko sjenice u kojoj je violinistica Isabel, prije koji dan, eterična u ružičastoj krinolini, gotovo dva sata izvodila Bachovih šest sonata i partitura za solo violinu.
Švicarsku zamijenila Pulom
Ta je švicarsko-francuska glazbenica, koja zadnjih osam godina živi u Puli, našoj publici najpoznatija po suradnji s Darkom Rundekom s kojim je formirala Rundek Cargo Trio, no na koncertu “Bach coeur” imali smo priliku čuti kako zvuči njezin životni projekt, istraživački proces koji usavršava već 40 godina.
– Za mene su ove sonate poput studija, namijenjene su za učenje. Provela sam 40 godina učeći. Iako još nisam došla do najboljeg načina interpretacije Bachovih sonata, znam da nikada ni neću, a neće ni itko drugi. To je možda jasno samo onima koji poznaju instrument, ali moj je pristup sviranju ovih sonata vrlo radikalan i nekonvencionalan, i ni u jednoj glazbenoj školi neće vas ovako naučiti svirati Bacha. Svaki dan radim na njima i otkrivam nove stvari, jer to su 4 i pol sata glazbe za violinu, a nijedan dio nije isti, iste težine ili kompleksnosti. A kako da bolje naučiš svirati svoj instrument ako ne od majstora kao što je Bach – priča nam Isabel.
Ranijih godina nekoliko puta izvela je dijelove ovih skladbi, ali zatim se, kaže, zatvorila u svoj glazbeni laboratorij i nastavila eksperimentirati dok nije osjetila da je došao trenutak da svoja istraživanja podijeli s publikom.
– Izvoditi pred publikom mnogo je drukčije, ali sam htjela održati tu atmosferu istraživanja, vježbanja, stajanja, počinjanja ponovno. Pred publikom ipak to ne možete raditi predugo, jer će im postati dosadno, morate se prilagoditi. Sasvim mi je jasno da tu ima još mnogo posla kako bih savladala ovu glazbu, osobito u uvjetima u kojima sam je sada izvodila. Sve je mijenja, način na koji nešto zvuči na svakom je mjestu drukčiji, a violina je vrlo osjetljiv instrument i svaka stvar utječe na zvuk. Zato moram naučiti savladati ovu glazbu u svim uvjetima, koji nikada neće biti savršeni, kao sada kada je vruće, vlažno i zvuk se ne nosi daleko – objašnjava.
U životu je, kaže, promijenila bar tri profesije. Rođena je u Ženevi, gdje je završila studij baleta, violine i glazbene teorije, ali i psihologije. Institucionalna psihologija ju je gušila, tvrdi, pa je tražila je način da se kreativno izrazi.
Preavangardna za Ženevu
– Nakon završetka fakulteta, a to je bila 1968. godina, hipijevsko doba, nosila sam visoke pete, mnoštvo boja i željela sam raditi sama svoju odjeću. Naučila sam šivati i otvorila butik. Bila sam totalno u trendu, šivala sam stvari iz novina, no za moju odjeću jednostavno nije bilo interesa, bila je previše avangardna, jer Švicarska je vrlo… buržujska zemlja i moda u Ženevu dolazi dvije godine kasnije nakon što se pojavi drugdje – smije se Isabel, čiju smo ljubav prema prekrasnoj odjeći mogli vidjeti i na ovom nastupu, koji je na nesnosnoj vrućini besprijekorno odradila u teškoj i raskošnoj haljini koja kao da je došla iz Bachova 18. st.
Još ne znamo kada ćemo ponovno imati priliku slušati njezina Bacha i hoće li tada sasvim drukčije zvučati, ali ona ga sigurno neće prestati svirati: “Vidjet ćemo što će biti dalje, a ja ga nastavljam učiti svakim danom iznova i iznova”, zaključuje Isabel.
Umjetnica nema sta