Međunarodno etablirana slovenska dirigentica Karmina Šilec jedna je od najprovokativnijih i najuzbudljivijih predstavnica suvremene glazbene i kazališne scene. Kao redateljica i autorica, dirigentica i skladateljica izvodi projekte s raznim kompanijama, dramskim i opernim kućama, festivalima i ansamblima diljem svijeta.
Poznata je po originalnom i istraživački usmjerenom pristupu, unijela je svježinu u svijet glazbenog kazališta, ne okreće glavu od teških društvenih tema, naprotiv, glasna je zagovornica ženskih prava. Živi na lokaciji Cres – Ljubljana – Maribor, a trenutačno je požnjela još jedan uspjeh, u Americi, premijerom svoje opere "BABA", koja tematizira fenomen balkanskih virdžina, a čiji je naručitelj, producent, voditelj i izvođač ženski vokalni ansambl Kitka (www.kitka.org/baba).
.
Kako je prošla svjetska premijera opere "Baba" u San Franciscu i kako je došlo baš do te lokacije i suradnje?
Godine 2019. bila sam pozvana na Sveučilište Harvard, na Radcliffe Institute for Advanced Study, gdje sam istraživala temu virdžina – žena, koje nakon zavjeta na celibat preuzimaju društvenu ulogu muškog roda. Tijekom tog razdoblja istraživanja obratio mi se ansambl Kitka iz San Francisca kojeg je zanimala tema projekta i dogovorili smo glazbeno-kazališnu predstavu pod pokroviteljstvom Hewlett 50 Arts Commissions, National Endowment for the Arts, New Music USA i fondacije Zellerbach. Tu viziju ostvarilo je 12 multidisciplinarnih izvođača Kitke, iskusnih na različitim umjetničkim područjima. Djeluju u dramskom kazalištu, skladaju i izvode glazbu različitih žanrova, a svima je zajednička strast izvođenje glazbe proširene vokalnom tehnikom s fokusom na tradicijskoj glazbi slavenskih kultura. Među umjetničkim suradnicima "BABE" su tako i međunarodno priznata američka koreografkinja Sidra Bell, scenograf Dorian Šilec Petek, dizajner svjetla Colm McNally... Premijera je uspješno izvedena 23. veljače u poznatom izvedbenom centru – Z Space u San Franciscu, prethodno smo je razvijali u suradnji s Berkeley Repertoire Theatreom i Mills Collegeom. Predstava je po mišljenju kritike i publike uspjela, sve su predstave bile rasprodane, a izvedbe su popraćene stajaćim ovacijama. Dakle, mogu biti više nego zadovoljna.
Koje sve probleme tematizirate u operi "BABA"?
Opera "BABA" istražuje teme roda i složenu tematiku društvenog poretka. Projekt postavlja pitanja o drugosti, o instituciji zavjetovanih djevica i o tome je li za virdžine "postati muškarac" nasilje ili možda čak spasenje. "Baba" djeluje kao platno na koje su projicirani sadržaji svijesti društva, njegova uvjerenja, povijest i sadašnjost, znanja i zablude. "Baba" stvara intuitivnu pojmovnu mrežu između tradicije, glazbe, heteroromantične ideologije, falocentrizma, djevičanstva i pogleda zapadnog promatrača koji se susreće s fenomenom virdžina. Pokušali smo iskomunicirati problematičnu reprezentaciju fenomena zavjetovanih djevica – virdžina i Balkana i pokušali negirati snagu mnogih pretjerano generaliziranih i često uvredljivih slika u oblikovanju popularne imaginacije oba subjekta. Dominantni "zapadni pogled" na virdžine čini mi se problematičnim ponajprije zbog razlike u moći između "balkanskog subjekta" i zapadnog promatrača. Naime, potonji ima prividnu ovlast ocjenjivanja i definiranja prvoga, jer je potkrijepljen autoritetom obrazovanja i poviješću neravnoteže moći, kao posljedica politike i gospodarstva. Mediji, antropološka građa, dnevnici s putovanja i popularna kultura često senzacionaliziraju teme s Balkana, što se često čini kao još jedan primjer svojevrsnog kolonijalizma. Formalni pak poticaj za nastanak skladbe "BABA" dolazi iz guslarstva. Koristeći se konceptom usmenog pripovijedanja i novom zvučnom tehnologijom, stvoren je "fiktivni etnicitet" u kompoziciji, odnosno fiktivne reference na tradicijsku baštinu. U procesu skladanja korišteni su glasovi pjevača s proširenim vokalnim tehnikama, obrađeni su zvukovi virdžina i korišteni su hibridizirani gudački instrumenti. Glazbeni jezik poigrava se dualnošću urbanog i ruralnog, narodnog i suvremenog, analognog i digitalnog, monofonog i polifonog...
Kako ste došli na ideju da se poslužite likom virdžina?
Često se bavim temama ženskog stvaralaštva u posebnim društvenim okolnostima. U tom smislu nastali su projekti s glazbom koja se izvodila u ženskim samostanima ili, primjerice, glazbom koja se izvodila u ženskom logoru na Sumatri. Budući da je virdžinama s njihovom društvenom ulogom bilo dopušteno svirati gusle, koje su inače bile instrument posve u domeni muškaraca, počela sam se i šire zanimati za taj endemski fenomen. Taj se interes spojio s još jednim fenomenom, idejom djevičanstva koja stoljećima zaokupljala ljudsku maštu. Uza sve to zanimala me i mogućnost izbora. U suvremenom liberalnom društvu njegujemo svoju slobodu izbora o stilu života, zvanju, svjetonazoru, vjeri, stilu kao i našim seksualnim preferencijama i rodnom identitetu. Fenomen zavjetovanih djevica predstavlja fascinantan pandan toj slobodi. Žene koje žive muški društveni rod prihvatile su tu odluku više zbog preživljavanja nego zbog samospoznaje ili izbora, a iako im je njihova transformacija priskrbila slobode i status, imala je i visoku cijenu. Sve je to bila dovoljna motivacija za istraživanje teme iz koje nije proizašla samo opera nego i knjiga "BABA: Kolosalna balkanska fikcija" i "Katalog (Založba Sanje)".
Vaš najnoviji rad, "Milica", baca kritičko svjetlo na feticid u Europi. O čemu je tu točno riječ?
Djelo "Milica" još je u procesu stvaranja. Ženski feticid (ubijanje ženskog ploda) globalni je problem. Moje polazište za projekt je feticid koji se prakticira u Crnoj Gori – dakle na samim vratima Europske unije u 21. stoljeću – i djeluje poput pokretne trake koja počinje brakom, nastavlja se reprodukcijom i to po principu: žensko dijete je greška koja se mora ispraviti, ili naknadnom trudnoćom ili pobačajem, i završava oporukom u kojoj otac svu svoju imovinu ostavlja sinu. Projekt MILICA istražit će da tehnologija ne samo da predviđa naše ponašanje nego i utječe na njega i modificira ga; i kako to ima katastrofalne posljedice za demokraciju i slobodu i može dovesti do kršenja osnovnih ljudskih prava. Projekt će se dotaknuti i procesa informatizacije kao nove industrijske revolucije, koja mijenja sve – uključujući i način na koji mislimo, osjećamo, stvaramo značenje i djelujemo.
Mogli bismo reći da kroz glazbu i kazalište razotkrivate stalne i pogrešno shvaćene realnosti žena u našem vremenu. Dakle, koji je najveći problem s kojim se žene danas susreću?
Društveni konstrukt roda tlači žene jer je utisnut u njihova tijela. Ali društveni rod je ljudski izum. Kao jezik, recimo. Tu je da organizira ljudski život. To je svojevrsni birokratski organizam koji organizira svakodnevni život: društvene odnose i ključne strukture kao što su društvene klase i vođenje društva. To je kulturna i ideološka snaga. Žene se još uvijek suočavaju s nejednakim pristupom obrazovanju, političkom zastupljenošću i ekonomskim mogućnostima. Tijekom ekonomskih, političkih, zdravstvenih i ekoloških kriza, prava žena često su prva na udaru. Zato često kroz umjetnost dižem glas za prava žena kako bih angažirala publiku da zagovara prava djevojčica i žena. Zato ispitujem teme drugosti, nadzora, reproduktivnih prava, tehnologija kontrole i nove vrste dominacije nad ženama. Jedan takav primjer je upotreba tehnologije za kontrolu reprodukcije koja je postala instrumentalna moć koja uspostavlja novu vrstu dominacije nad ženama što rezultira izopačenom zloporabom reproduktivnih prava.
I u vašem profesionalnom okruženju, kada govorimo o dirigiranju, ima malo žena.
Dirigentica Marin Alsop kaže da je i to pitanje vođenja. Povijesno gledano, dirigiranje je bilo gotovo potpuno muško područje. Kad je dirigentska profesija postajala zrelom (početkom 20. stoljeća), žene još nisu bile dovoljno hrabre da se popnu na podij pa se dirigiranje u svijesti javnosti poistovjećivalo s tzv. muškim svojstvima: kontrolom, dominacijom, moći. Međutim, to se počelo mijenjati. Posljednjih desetljeća novi koncept dirigiranja počeo je nadmašivati stari. I danas je sve više uspješnih dirigentica.
Kako općenito birate teme predstava?
Polazne točke predstava su različite. Ponajviše su to teme koje me i inače zanimaju ili su nešto što još ne razumijem. Privlače me teme koje su uznemirujuće, koje pobuđuju emocije i koje čak razdražuju publiku umjesto da je umiruju. Tako su moje predstave često mjesta za rasprave i osporavanja. U prvi plan stavljam situacije i probleme koji se prečesto zanemaruju, potiskuju ili ignoriraju te nastojim pridonijeti njihovu prihvaćanju i razumijevanju.
Koji vas još gorući društveni problem intrigira pa razmišljate da mu se i profesionalno posvetite?
Trenutačno me zanima potreba radikalne transformacije odnosa čovjeka i životinje i trendovi u tretiranju reproduktivne slobode kao problema ljudskih prava.
