Na sinoć otvorenoj manifestaciji Dani BiH kulture u Zagrebu održat će se dvije izvedbe predstave „Sjajni momci“, u kojoj Mustafa Nadarević nastavlja glumačku suradnju sa svojim partnerima iz TV serije „Lud, zbunjen, normalan“ Senadom Bašićem i Moamerom Kasumovićem.
Prilagodba teksta Neila Simona „Sunshine Boys“, brodvejskog komada koji je 1975. doživio i filmu adaptaciju, prenosi priču o ponovnom ujedinjavanju dvojice umirovljenih komičara s Manhattana i iz New Jerseya na sarajevsku Ilidžu i Butmir.
Kako je došlo do ovog projekta?
Senad Bašić ponudio mi je tekst i zamolio me da usput pogledam film “Sunshine Boys”. Stvarno sjajan kazališni tekst, naravno i film posvećen glumčevoj jeseni, odlasku, trpljenju, muci, osjetljivosti i sve prisutnijoj taštini.
To dugogodišnje zahlađenje odnosa između dvojice ocvalih glumaca Neil Simon duhovito i majstorski vodi svom kraju – objašnjava Nadarević, koji je tek za ovu prigodu nakratko odlučio prekinuti svoju šutnju prema medijima.
Nastavili ste raditi s partnerima iz serije koju ste prestali snimati ove godine. Niste imali potrebu za nekom promjenom?
Sretan sam što ćemo gotovo desetogodišnje druženje u seriji “Lud, zbunjen, normalan” Senad Bašić, Moamer Kasumović i ja na neki način zaokružiti komedijom. Ne znam zašto činiti promjene i tražiti neke druge partnere kad smo se u seriji sjajno slagali, nadopunjavali, poštovali i voljeli.
„Sjajni momci“ nemaju baš nikakve veze sa serijom, osim što je u oba slučaja riječ o komediji. Još davno, davno rekao sam da ćete, kad čujete da sam napravio monodramu, znati da je to moj oproštaj s glumom. Ovako, igrajući sa Senadom i Moamerom, čini mi se da je moj glumački život produžen.
Kako gledate na to da će vas mnogi više zapamtiti kao Izeta Fazlinovića nego kao, recimo, sjajnog Leona Glembaja u Vrdoljakovu filmu?
Cijeli sam život glumio, povremeno se bavio režijom, mnogim ostvarenjima nisam bio zadovoljan, ali pošteno sam zastupao svoju glumačku kastu i borio se da oživim svaki lik: Lorenzaccia, Pometa, Syrana, Figara, Leona, McMurphyja, Platonova, Willyja, Hasanagu... Mislim da je previše samohvale, malog krika i tuge za prošlim vremenima. Ne želim biti patetičan, al’ morao sam kriknuti!
Kakva je uopće šansa glumca ovdje, pa i vašeg kalibra, da može birati i uloge koje bi ga usrećile i one po kojima će ga pamtiti?
Što se tiče teatra, pamtit će me ova naša mladost dok nam se ne pridruži tamo gore, u nebeskom teatru. Tu prestaje svako pamćenje. A što se tiče filma i televizije, neka pamte kako im se pamti.
Prije dvije godine dobili ste nagradu hrvatskih redatelja, ali od 2012. niste snimili film ni seriju u Hrvatskoj. Je li to sve bilo zbog zauzetosti serijom “Lud, zbunjen...” ili i splet nekih drugih okolnosti?
Imao sam niz ponuda, ali na žalost nisam mogao prihvatiti isključivo zbog zamora i zauzetosti snimanjem te serije.
Imate li nešto novo u planu?
Imam, imam, još kako da imam! Ali moram priznati da će ovisiti o zdravlju.
U kojoj vam mjeri godine i zdravlje određuju ritam i dinamiku rada?
Zdravlje kakvo-takvo, mora se milovati i poštivati. Lagao bih kad bih rekao da me ne boli sve ovo oko nas, ali moram biti sretan, i jesam, jer sam sudionik „Sjajnih momaka“. Dok god budem imao te teatarske oaze, mogu se napiti zdrave izvorske vode.
Znam da će poznanici reći: „Bogami, Mujo puko“, a neprijatelji: „Stara budala sere“. Neću im odgovarati. Branim se šutnjom do idućeg intervjua, a onda ću odgovoriti.
majstore kapa do poda....!