Jedan od najslavnijih suvremenih gruzijskih pisaca Aka Morchiladze ovih je dana u Zagrebu gdje mu je Hena com objavio roman “Putovanje u Karabah”. Nakon gostovanja u Vynilu, večeras će Morchiladze, autor dvadesetak romana, razgovarati s Gordanom Nuhanovićem u Booksi na Henacomovoj tribini iz projekta Europa iznutra i izvana. S Morchiladzeom smo razgovarali u KIC-u uz prevoditeljsku pomoć urednice Ane Hadžić.
Vi ste jedan od govornika na otvaranju sajma u Frankfurtu na kojem je Gruzija zemlja gost. Jeste li napisali govor?
Neće to biti veliki govor. Trajat će samo pet minuta.
To je velika čast?
To nije baš ugodno čovjeku moje prirode, ali pristao sam jer je sajam u Frankfurtu s Gruzijom kao zemljom gostom jako važan za gruzijsku književnost. To se događa jednom u životu.
Što će biti poruka vašeg govora?
Reći ću ono što obično govorim, a to je da su gruzijska kultura i književnost dugo bile nepoznate. Sada radimo prve velike korake da budemo prepoznati kao kultura i kao književnost. To je jedina poruka koju želim poslati.
Koliko je uspjeh “Putovanja u Karabah” omogućio da Gruzija bude interesantna svijetu?
Zbog sajma u Frankfurtu u posljednje dvije godine prevedeno je sedamdesetak gruzijskih autora. Tu nije veliku ulogu imalo moje “Putovanje u Karabah”. Prevođenje tog romana počelo je prije nekoliko godina i za sada je preveden na desetak jezika, arapski, njemački, engleski, ukrajinski, bugarski...
U tom vašem romanu osjeća se nešto od magičnog realizma. Je li to slučaj ili namjera?
Drago mi je da ste to rekli. Tada to nisam imao na umu, ali mi je drago da se to tako iščitava. Magični realizam najdraža mi je literatura. Obožavam tu vrstu literature, ali nikada nisam mislio da će se to osjetiti u ovom romanu. U drugim mojim knjigama ima puno više postmodernističkih tendencija i elemenata. “Putovanje u Karabah” više je urbana priča.
Je li tema romana “Putovanje u Karabah”, u kojem se spominje i međunacionalni sukob, politički osjetljiva?
Pisao sam ga kada sam bio mlad i nisam razmišljao o tome. Nikada ga nisam smatrao političkom knjigom, nego knjigom o avanturi trojice mladića koji ne znaju ništa o svijetu, ne poznaju susjedne zemlje, ne znaju kako je započela mržnja u tim predjelima. Nitko od njih ne zna otkuda su svi ti animoziteti koje imaju prema drugim narodima. Ponašaju se kao paunovi na Sjevernom polu.
Pišete i o tranziciji zemlje koja prelazi iz sustava u sustav. Je li taj proces u Gruziji završio?
Mislim da je gotov. Stara se vremena više neće vratiti. Neki su nostalgični prema starim vremenima, ali to je mrtva stvar. Ta sovjetska kultura.
Hoćete li napisati nastavak “Putovanja u Karabah”?
Prema mojem romanu snimljen je film za koji su napravljena i dva nastavka, ali scenarij je napisao producent. S time nisam imao veze. Nisam sentimentalno vezan ni za svoje likove ni za svoju knjigu. A po njoj je nastala i kazališna predstava, radiodrama. Taj je naslov postao kultni, ali nije moja najprodavanija knjiga u Gruziji. Mislim da je naslov dosta utjecao na popularnost tog romana u inozemstvu. Ljude privlači riječ Karabah.
U knjizi ima puno humora, ali nema puno ljubavi. Kako to?
Gruzijci su jako duhovit narod. Vole se šaliti, čak i u teškim situacijama. Takav im je pristup životu.
Nemate pretenziju da kao pisac budete savjest gruzijskog naroda?
Nikada ne pišem s nekim ciljem. Nikada. Volim ispričati priču. Prije nego što počnem pisati knjigu, u glavi nemam točno određenu temu. Mene zanima priča. A za priču je potrebna prava konstrukcija. Imam radnju i likove, ali ne i ideologiju.
Koji biste naslov predložili za objavu u Hrvatskoj?
Uvijek predlažem posljednju knjigu jer je se najbolje sjećam. To je roman “Pored zidina Kremlja”, o ženi koja vlakom putuje od Tbilisija do Moskve da bi Staljina zamolila da oslobodi njezina zatvorenog muža. Priča je tragikomična.
Izgleda da se ne može razgovarati s Gruzijcem a da se ne spomene Staljin?
To je prva knjiga u kojoj ga spominjem. Izgleda da starim.
Što znate o Hrvatskoj?
Bio sam sportski novinar pa sam često slušao o Hrvatskoj, vašim nogometašima, primjerice o Bobanu. Ako pišete o sportu, za Hrvatsku čujete svaki dan. Čitao sam Andrića, ali ne znam što je on po nacionalnosti. Čitao sam i Dubravku Ugrešić, Slobodana Novaka na engleskom, Miru Gavrana. A Tito mi je odmalena u glavi, od njegovih sukoba sa sovjetskom Partijom.
Morčiladze, a ne "Morchiladze". Isto kao što nije rusko ime "Chekhov", "Sankt-PeterSburg" (ili "Kerson" za englesko pisanje "Kherson", što je za nas i po translitearciji ruskoga -- Herson) itd. Gruzijski jezik ima svoje pismo i ono se po uobičajenom standarduu transliterira -- i njegovo je gruzijsko prezime Morčiladze. (Zapravo je njegovo pravo ime, kako nađemo na Wikipediji, Giorgi Axvlediani -- to x nije "ks", to je jedna vrsta h.) Njegovo ime Ak.a u transliteraciji se piše tako da je točka ispod slova k. Jest da je Morčiladzeov roman preveden s engleskoga, ali ne moramo gruzijska imena pisati na poluengleski način.