Vodopijinom izložbom od 10. rujna kustos Radovan Vuković nastavlja prikazom suvremene scene sa suvremenim medijima
– Hrpa skupljenog lišća će se raspasti, popravljena fasada će se opet raspasti bez obzira na naše napore. Nekima je to tužno, meni nije – kaže Mirjana Vodopija, jedna od naših najjačih multimedijskih umjetnica, najavljujući svoju ambijentalnu izložbu \"Nepovratno\" u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Glavnu je ulogu povjerila – vjetru! O tome i sama piše u katalogu.
Utopija vraćanja na staro
Jedan je to od najljepših tekstova umjetnika koji govore o svom promišljanju neizravne stvarnosti koje treba iskazati na umjetnički način. Doista, kako prikazati slutnju privida i uzaludnosti? Time se, među ostalim, bavi Vodopija, izvanredna profesorica na ALU i autorica čiji su radovi izlagani i nagrađivani na četiri kontinenta. U višedijelnom radu naziva \"Nepovratno\" snimljeni vjetar raznosi snop papira pa ga nanovo slaže kao nadu da je moguće vratiti stvari na staro stanje, no to je utopija, jer ništa nije isto već samim protokom vremena. Ambijent nije dakako tako profan kao što ga sada opisujemo; snažan je i vizualno i metafizički.
U nasuprotnoj je dvorani Paviljona trodijelna priča koju Vodopija opisuje nizom \"mogućnost, volja, odluka, djelovanje\". Tri su situacije: prvo animirana projekcija crteža same sebe kako odlazi u daljinu. Odluka je tu, ali stvarnost njene provedbe je upitna, crtežna. Slijedi videosnimka autorice s leđa u kojoj nema djelovanja jer se nema kamo otići. Naposljetku – odlazak! Nema prepreka, hoda se širokim poljem. Pred tom snimkom posjetitelj duboko diše iako je polje pusto...
Pad nije tužan
Strujanje vjetra u nizu Vodopijinih radova oslobađa perje, lišće i papire, a naposljetku i samu autoricu. Nacrtala je sebe u slobodnome padu.
– Zašto? Jer se osjećam prepuštena toku vremena i ne mogu kao ni perje kontrolirati svoj let, jer nema mehanizma kojim bi se upravljalo tim letom pa jednostavno propadam, gorim... – kaže autorica dodajući: – To isto tako nije tužno. U tome se uživa.
