Mladenačkim neokrležijanizmom nazvala je kritika 1939. godine prvu dramu \"Albatros\" tada mladog Višanina Ranka Marinkovića praizvedenu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Drama je izvedena samo četiri puta, a kritika je pisala o piščevu nagomilavanju očaja, skepse, praznine, crnine...
Bio je to početak jednog velikog književnog puta koji je hrvatskoj književnosti podario niz važnih knjiga. Za Ranka Marinkovića, koji je bio nepovjerljiv čovjek, Slobodan Novak je ustvrdio da \"ništa ne piše preko koljena, pa ni recenzije\". U svojim \"Protimbama\", Novak je o Marinkoviću napisao da je \"najveći majstor proze, posebno dijaloga, što ga je hrvatska književnost ikada imala i najbolji stilist suvremenog hrvatskog jezika\".
Ranko Marinković rođen je 22. veljače 1913. u Visu, a umro je u Zagrebu 28. siječnja 2001. godine. Cijeli je život pisao grafitnom olovkom, a gumica je uvijek bila u blizini. Nazivali su ga cinikom i viškim Voltaireom, a u javnosti je uživao status najuglednijeg hrvatskog pripovjedača, dramatičara i esejista nakon Miroslava Krleže.
Objavljivati je počeo još u vrijeme školovanja, a 1935. pokreće reviju \"Dani i ljudi\" kojoj uređuje samo dva broja. I tada je već morao, zbog brojnih govorkanja i pamfleta, objavljivati i dokumente u kojima dokazuje svoju nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest svojih roditelja, pa objavljuje i dokument o svom krštenju...
U vrijeme rata interniran je u Kalabriji, a bio je i u Bariju te El Shattu. Od 1946. pa do 1950. godine direktor je Drame HNK u Zagrebu, kraće vrijeme i njegov dramaturg, a od 1951. godine pa sve do umirovljenja bio je profesor na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost, na kojoj je predavao dramaturgiju i na brojne studente ostavio trajni pečat. Mnogima je bio najkarizmatičniji i najomiljeniji profesor.
Zapažena je njegova zbirka \"Proze\", kao i knjiga kritika i eseja \"Geste i grimase\". No, kada 1953. godine objavljuje zbirku novela \"Ruke\", dobiva pregršt pohvalnih kritika, a izaziva i veliku pažnju publike. \"Ruke\" su jedna od najobjavljivanijih hrvatskih proznih knjiga s više od trideset izdanja, premda su doživjele i kritičke napise. Tako je Ljudevit Jonke kritizirao po njemu veliki broj pravopisnih i gramatičkih grešaka u \"Rukama\", na što mu Marinković odgovara žučljivim tonom u tekstu \"Kako se postaje volom\".
Hvaljena drama \"Glorija\" praizvedena je u zagrebačkom HNK 1955. godine (imala je šezdeset repriza), objavljena je prvo u beogradskoj \"Književnosti\", a prije dvije sezone završila je i u jednom beogradskom mjuziklu.
Marinković 1965. objavljuje (isto u Beogradu) svoje središnje prozno djelo, roman \"Kiklop\". Taj je roman kritika nazvala sintezom Marinkovićeva dotadašnjeg rada, velikim romanom o Zagrebu te piščevim proznim vrhuncem. Roman je dobio i NIN-ovu te godišnju nagradu Vladimira Nazora, a do današnjeg su dana česti tekstovi u kojima se nagađa koji su sve književnici poslužili kao inspiracija za Marinkovićeve svevremene likove (u rasponu od Tina Ujevića do Viktora Vide). Ipak, \"Kiklopa\" nikako ne bi trebalo svoditi samo na roman s ključem. \"Kiklop\" je zaživio i na sceni HNK u Zagrebu u režiji Koste Spaića, a baš tu predstavu mnogi ubrajaju među ponajbolje predstave hrvatskoga teatra. Živjela je ona na sceni desetak godina, a gostovala je i na pozornicama Trsta, Beča, Moskve, Sankt Peterburga...
Uz dramu \"Politeia ili Inspektorove spletke\", Marinković se javlja romanom \"Zajednička kupka\" 1980. godine, dramom \"Pustinja\" i esejističkom knjigom \"Nevesele oči klauna\". Zadnji mu je roman \"Never more\" iz 1993. godine, kada se na neki način vraća temama iz \"Kiklopa\", a taj je roman dobio Goranovu nagradu.
Marinkovića se ubraja među najuglednije hrvatske moderniste, no pred kraj života trpio je i brojne prigovore zbog političkog angažmana, na što je on vjerojatno stoički odmahivao rukom. Danas u gradu Visu u gradskoj knjižnici postoji Memorijalna zbirka Ranka Marinkovića, a Zagreb je konačno, nakon puno odgađanja, dobio i šetalište s njegovim imenom. Marinkovićeve su drame na pozornici, a djela u lektiri. Šjor Ranko nije zaboravljen.
