Leonidas Kavakos živi u Ateni, svira po čitavom svijetu, ali skoro nikad u Grčkoj.
- To nije moj izbor. Kad sam nedavno ponudio da besplatno sviram po manjim gradovima nitko mi nije ni odgovorio – rekao mi je veliki umjetnik u petak navečer na večeri koju je u njegovu čast u hotelu Esplanade priredila veleposlanica Helenske Republike Eleni Gerokostopoulou.
Diplomati su s pravom bili ponosni što su pomogli Koncertnoj direkciji Zagreb organizirati koncert kojim je Grčka u velikom stilu sa zagrebačkom publikom i diplomatskim korom obilježila svoje predsjedanje Europskom unijom. Kavakos se slaže da kriza, kako u Grčkoj, tako i drugdje, pa i kod nas, nije samo financijska, nego kulturna, duhovna i moralna. Utoliko su ovakvi koncerti još važniji kao proslave duhovnog bogatstva zajedničkog nam kontinenta.
Kavakos nije cirkusant s gudalom na četiri žice. On je intelektualac i virtuoz koji smjerno i strastveno služi glazbi. Da je odsvirao samo Beethovenovu Sonatu u c-molu i onaj njezin svemirski Adagio cantabile kući bismo otišli oplemenjeni i sretni. A dobili smo još čitavu raskošnu gozbu sonata Debussyja i Ravela (postumno objavljena br. 1 u a-molu) te Ottorina Respighija koja je većini slušatelja bila osobito otkriće.
Ovacije u prekrcanom Hrvatskom glazbenom zavodu samo su rasle kako su se nizali dodaci. Za rasne glazbenike koji se sporazumijevaju i sviraju tako prirodno kao što to čine Kavakos i potpuno mu ravnopravni talijanski pijanist Enrico Pace čak i tri Kreislerova salonska komada predstavljaju rudnik dijamanata, a u noć su nas otpravili sa smiješkom Allegretta iz Schumannove Sonate op. 105.
