Jučer, 20. svibnja, u prestižnom ciklusu Lisinski subotom gostovao je Lihtenštajnski simfonijski orkestar. Premda nisam bio tamo, pišem o koncertnom programu koji je tri dana ranije odsviran u dvorani u lihtenštajnskom gradiću Schaanu. Ni tamo nisam bio, jer od male sam i bogate Kneževine još dalje nego od Zagreba. Ali, koncert sam pratio uživo, pa ga još jednom preslušao zahvaljujući internetskom portalu "kulmag.live", koji je sam po sebi još jedan važan dio priče koja slijedi.
Kada su se glazbenici i glazba u vrijeme pandemije i zatvaranja svega, pa i koncertnih dvorana, masovno preselili na Internet, "online-koncertiranje" postalo je vrlo raširena praksa prema kojoj sam od početka imao zazor i predrasude, razmažen zvukom i energijom koje možemo doživjeti samo u adekvatnim koncertnim prostorima.
Međutim sada, kada sam se izmjestio daleko od metropola, mnogo više cijenim tu vrstu mogućnosti da u vrhunskoj glazbi i muziciranju uživaju i ljudi kojima su koncertne dvorane daleke i nedostupne. Već godinama prije pandemije taj oblik komunikacije s publikom do tehničkog je savršenstva dovela Berlinska filharmonija sa svojom "Digitalnom koncertnom dvoranom". Mnogi su je slijedili, no malo njih toliko umješno i tehnički savršeno kao lihtenštajnska ekipa internetskog portala "kulmag.live".
Iza tog projekta, kao i tolikih drugih koji su mnogo učinili za razvoj glazbene umjetnosti Lihtenštajna i osobito prepoznavanja najizvrsnijih mladih glazbenika i njihovog predstavljanja na međunarodnoj glazbenoj sceni, stoji hrvatski glazbenik i kulturni poduzetnik Dražen Domjanić.
Gostovanje Lihtenštajnskog simfonijskog orkestra u Zagrebu, kojem je Domjanić do prošle jeseni bio direktor i intendant, svojevrsna je kruna njegovih trajnih nastojanja oko kulturnog povezivanja njegove domovine Hrvatske i Kneževine koju je prije tri i pol desetljeća odabrao kao novo mjesto za život i rad svoje obitelji.
Mnogim je mladim hrvatskim glazbenicima, danas međunarodnim zvijezdama, onda kada im je to bilo najpotrebnije u smislu podrške i usavršavanja, vrlo važna bila stipendija Domjanićeve Muzičke akademije Lihtenštajn i Zaklade glazba i mladost (Musik und Jugend) te nastupi na festivalima koje je pokrenuo i organizirao.
Prisutnost hrvatskih glazbenika u Lihtenštajnu na ovom se koncertu lijepo mogla uočiti u nekolicini poznatih nam lica u orkestru, članova Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog orkestra HRT-a ili Zagrebačkih solista, počevši od koncertnog majstora Martina Draušnika. Nakon što sam njegov talent i umijeće dobro upoznao upravo na Domjanićevom festivalu "Next Generation" u švicarskom Bad Ragazu, kao i u programima Hrvatskog baroknog ansambla i Korčulnaskog baroknog festivala, osobito mi je drago bilo u orkestru vidjeti i čuti sola fagotista Matka Smolčića. Prije četiri godine on je dobio i nagradu ICMA (International Classical Music Awards) kao najbolji mladi glazbenik godine.
Solist koncerta, mladi ukrajinski pijanist Dmitro Čoni (Dmytro Choni), također je godinama bio stipendist Domjanićeve lihtenštajnske akademije i zaklade.
Naposljetku, kao još jedna znakovita veza s Hrvatskom, dirigent ovog programa bio je izvrstan mladi poljski maestro Dawid Runtz, šef-dirigent Zagrebačke filharmonije.
Sve navedeno čini jednu lijepu međunarodnu glazbeno-kulturnu priču s našim sunarodnjakom Domjanićem kao glavnim pokretačkim duhom i vizionarom. Ali, sve bi to bila jedna lijepa marginalija poneke hrvatske i lihtenštajnske kulturne rubrike, kada u središtu svega, kao razlog, svrha i smisao, ne bi zvučala glazba u izvedbama najviše umjetničke razine.
Dokaz usredotočenosti na glazbu i glazbenike je i svaki tehnički detalj realizacije internetskih prijenosa, odnosno snimanja i arhiviranja koncerata. Slušatelju se nude sve bitne informacije o programima, prije koncerta može se pogledati i snimljene komentare dirigenta i solista o djelima, zvuk je iznimno visoke kvalitete i transparentne zvučne slike orkestra, a video-režija (sedam neprimjetnih kamera!) je napravljena prema najvišim profesionalnim standardima, vođena rukom vrlo upućenom u svaki važan detalj partiture. Doduše, to i nije čudo s obzirom da režiju potpisuje Andreas Domjanić, također vrlo nadaren i školovani glazbenik.
Tako gledatelj/slušatelj, kad već ne može osjetiti baš svaku vibraciju i one tajanstvene energije koje kroz glazbu struje među umjetnicima i publikom uživo, dobiva zahvaljujući slici vrlo povlašteno mjesto pored samih glazbenika u orkestru, pa svaki pojedini solo može doživjeti i kroz one najsitnije treptaje na licu glazbenika koji ih izvode.
Program je bio istodobno atraktivan, s vrlo poznatom i kolosalnom Prvom simfonijom Gustava Mahlera u drugom dijelu, kao i poučan s rijetko izvođenim raritetima u prvom. Slušatelj neupućen u naslove kompozicije, ali dovoljno upućen u povijest glazbe, tako bi već od prvih taktova Koncertne uvertire u E-duru, kojom je počela večer, bio uvjeren da sluša neko nepoznato mu orkestralno djelo Richarda Straussa. Međutim, riječ je o opusu br. 12 velikog poljskog skladatelja Karola Szymanowskog (1882-1937) čije je mladenačko djelo u svim svojim elementima – orkestraciji, harmonizaciji, melodici i ritmici, potpuno prožeto Straussovim utjecajem i predstavlja naklon mladog Poljaka velikom njemačkom uzoru.
Ime sljedećeg skladatelja na programu uglavnom je poznato orguljašima, pri čemu mnogi i ne znaju da je Joseph Gabriel Rheinberger (1839-1901), koji je najveći dio života proveo kao istaknuti glazbenik i pedagog u Münchenu, gdje mu je jedan od kasnije slavnih učenika bio i Richard Strauss, zapravo najveći ponos glazbene kulture Kneževine Lihtenštajn u kojoj je rođen.
Koncert nam je pružio rijetku priliku da čujemo Rheinbergerov jedini Koncert za klavir i orkestar u As-duru, op. 94. Premda djelo po inventivnosti i genijalnom nadahnuću zaostaje za Rheinbergerovim romantičarskim uzorima počevši od Brahmsa, vrlo pomna i senzibilna, a gdje treba – kao u trećem stavku – i tehnički bravurozna izvedba Dmitra Čonija istaknula je sve njegove kvalitete u vrlo širokom dinamičkom i izražajnom rasponu.
Na oduševljenom pljesku ukrajinski je pijanist publici zahvalio suptilnom impresionstičkom pijanističkom čipkom Debussyjevog "Radosnog otoka" (L'isle joyeuse).
Orkestar i dirigent pokazali su se u najboljem svjetlu u navedenim skladbama, no pravi je ispit slijedio u Mahlerovoj simfoniji s nadimkom "Titan". Maestra Runtza već sam kroz nastupe sa Zagrebačkom filharmonijom upoznao kao dirigenta velikog znanja i karizme bez kakvih nema ni zadovoljavajućih, a kamoli ekstatičnih izvedbi kakve jedino i imaju smisla kad se radi djelima gigantskog simfonijskog opusa Gustava Mahlera.
Poklonivši mladom dirigentu svoje puno povjerenje i pažnju, glazbenici Lihtenštajnskog simfonijskog orkestra vinuli su se izvedbom na vrlo visoku razinu koja je, uvjeren sam, i publici ciklusa Lisinski subotom – razmaženoj zvukom biranih svjetskih orkestara, pružila veliko zadovoljstvo i izniman glazbeni doživljaj.
Već u misterioznom ozračju početka simfonije svaki detalj u orkestru bio je razlog za veselje slušatelja, poput prvog karakterističnog motiva koji izvode klarineti, kao i malo kasnije prvo javljanje horni. Bila je to u svakom pogledu vrlo uvjerljiva izvedba kakva može nastati na samo jedan način: tako da je svaki glazbenik orkestra uvjeren u značaj, ljepotu, važnost i smisao onoga što svira i tako da mu je oblikovanje svakog tona životna misija.
Maestro Runtz je svojom velikom sabranošću, uronjenošću u partituru (pohranjenu u svojoj glavi) i strašću, sve te detalje i pojedinačne glazbenička umijeća, na radost orkestra i slušatelja (barem ovoga koji piše) oblikovao u veličanstvenu, uvijek iznova zadivljujuću i doista titansku cjelinu.
Kada čujemo ime Lihtenštajn, vjerojtno ćemo najprije pomisliti na banke, bogatstvo i visok životni standard male alpske Kneževine koja se ugnijezdila između Austrije i Švicarske. Njihovi bankari i poduzetnici, kao i sama kneževska obitelj, izdašni su podupiratelji umjetnici. Ali, sam novac nije dovoljan da bi neka zemlja, pogotovo tako mala, bila važna i na kulturnoj karti svijeta. Za to su potrebni predani umjetnici, kakvima su se glazbenici Lihtenštajnskog simfonijskog orkestra na ovom koncertu pokazali, a takva kvaliteta sasvim sigurno ne može biti jednokratna pojava, već samo plod dugogodišnjeg nastojanja i rada mnogih ljudi. Uključujući i organizatore i graditelje glazbenog života i svijeta poput našeg sunarodnjaka Dražena Domjanića koji je već ionako prebogatu Kneževinu dodatno obogatio glazbom.
Šteta je samo, naša dakako, što njegov primjer, ideje, energiju i sposobnosti Hrvatska nije znala mnogo bolje prepoznati, prihvatiti i iskoristiti.
