Ako je netko slučajno zaboravio odakle Stonesima titula i kruna “najvećeg rock and roll benda na svijetu”, može se iznova podsjetiti kroz genijalnu priču o snimanju albuma “Exile On Main Street”. Riječ je o njihovu manijakalnom, nedavno reizdanom remek-djelu. Složen od rijetkih arhivskih snimaka, intervjua s članovima benda, producentima, insajderima, bivšim suprugama (Anita Pallenberg, supruga Keitha Richardsa, op. a.) i slavnim obožavateljima – od Jacka Whitea i Dona Wasa do Sheryl Crow i Martina Scorsesea – DVD nazvan “Stones In Exile” doista je fascinantan portret. I to ne samo rock-benda na vrhuncu snage nego je to i dojmljiva priča o ležernom vremenu u kojemu je sve bilo moguće. I to ne samo u glazbi!
U čemu je “storija”?
Problemi s okrutnim britanskim poreznim sustavom stavili su ih početkom sedamdesetih, na izmaku hipijevskog sna, u poziciju prisilnih poreznih izbjeglica. Tako je u proljeće 1971. sastav odlučio odmagliti iz domovine ne bi li svoju odmetničku poziciju iskoristio kao polugu za dodatno nadahnuće.
Snimanje onoga što se polako transformiralo u “Exile On Main Street”, trebalo je započeti u Richardsovoj vili Nellcôte, zdanju iz 19. stoljeća smještenom na francuskoj rivijeri, u ambijentu koji je za Drugoga svjetskog rata funkcionirao kao lokalni nacistički stožer. Tako su u zagušljivom i podrumu “vrućem poput pećnice” i preuređenom u studio, svakoga dana od osam navečer do tri ujutro Stonesi snimali ono što će se oblikovati u najmanje prohodnu, ali najbolju ploču benda, u mahnitu i “zamršenu zvučnu džunglu” čije vrline na površinu iskaču tek nakon nekoliko slušanja.
Nemogući uvjeti, dileri drogom koji su svraćali doslovno u svako doba dana i noći (netko je morao namiriti Keithove potrebe), prijatelji i “prijatelji njihovih prijatelja” koji se motaju po kući, sve je to ometalo normalan tijek snimanja do mjere da su netom uštimane gitare pod utjecajem vlage u rekordnom roku ispadale iz tonaliteta, a manjak temeljne radne discipline pogoršavao je ionako kaotičnu situaciju.
Strah od lokalne policije, kao i činjenica da su im (vjerojatno lokalni dileri) maznuli instrumente dok su na katu gledali televiziju (?!) samo je pojačavao dojam opuštene atmosfere u famoznoj vili i oko nje.
Tamo je rođena legenda o vječnim orgijama, drogiranim i pijanim zabavama koje su trajale od jutra do sljedećeg jutra. No iz tog kaosa su se rodile i mnogo čudesnije stvari – ne samo odlični dvostruki albumi poput ovoga nego i veliki rock and roll mitovi. A u povijesti glazbe teško da se ijedan može mjeriti s ovim.
– U osnovi – kaže u jednom trenutku Keith Richards – Stonesi su se uvijek osjećali prognanicima: mi protiv ostatka svijeta. I zato svi se j...
Možda je upravo takav stav – ugrađen u glazbu i način njihova tadašnjeg života – presudno pridonio da i četrdeset godina poslije cijela priča o radnom ljetovanju na francuskoj rivijeri djeluje svježe, zabavno i (još uvijek) opako.
Glazba to svakako jest!
Nostalgijo hebena, I can get no satisfaction!