Baba se ubila. Našao sam je kako visi s grede u praznoj staji. Počeo sam jecati, a onda i plakati. Osjetio sam olakšanje. Tko bi rekao da je sposobna izvesti tako nešto – trebalo je ipak prebaciti uže i popeti se na stolicu u njezinim godinama. „Baba se objesila“, suknulo je iz mene čim se supruga javila.
Čuo sam je kako diše, emocije su se vrtložile i uzdizale, kao vulkanska lava i bojao sam se kako će reagirati. Rekla je, ipak se uspjela smiriti: „Bog joj dao duši lako!“
Zatim me pitala gdje i kako, a potom i nije li možda pripremila haljinu i pismo. Divio sam se kako joj takve stvari padaju na pamet i kako o svemu vodi brigu.
Na sprovod su došli zajedno. Prvi je dakako išao Božo. Nosio je košulju koja mu je na trbuhu bila napeta kao licitarski šator na Rokovo i crni sako od samta. Najstariji sin. Nada obitelji. Iza njega išle su njegova Vera i sestra Ružica, natovarene lampašima i vijencima. Ružica je izgledala kao autoput u sezoni – dvije široke trake s načičkanim crvenim točkicama. Garant je u trgovini upalila svaki taj elektronički lampaš, da ne bi ispalo kako su joj prodali neku falš robu. Nekoliko koraka iza išao je Ružičin Boris. Nabavni na željeznici, nema šine koja mu nije došla u ruke. Neke su prošle, a neke ne. Zadnji se, kao da su trube tu zbog njega, ušetao Branko.
Stajali su na ulazu u mrtvačnicu, križali se i manevrirali s lampašima i vijencima, izmicali se jedni drugima i pokazivali što kamo ide, kao da rješavaju nacrt za atomsku centralu.
Pogledavao sam Božu, za druge me nije bilo ni najmanje briga. Odrastao sam s njim. On me naučio plivati. Ili bi, bez da trepne okom, izašao iz fiće, rekao da mijenjamo mjesta, opet mi pokazao kako se mijenjaju brzine i rekao da krenem. Vozio bih po cesti prema Dravi ili prema gradu, a on bi sjedio miran, kao da ga vozi jednooki Špekula Martin, koji je po toj liniji isti autobus drndao 30 godina. Pogledao me nakratko, a onda zbrzano napravio znak križa nad lijesom i izašao iz mrtvačnice.
Bilo mi je 40 kad smo ih uzeli, ili kad su oni uzeli nas.
„Misli na svoju djecu“, rekla je Patricija.
Franki je bilo sedam, a Josipu tri godine.
„Ta baba nam nije dala ni da kroz njezin vrt prolazimo.“
„Time bi riješili njihovu budućnost.“
„Kad sam dolazio k Boži, nije pogleda s mene skidala. Kao da ću nešto ukrasti.“
„To nije poanta!“ prekipjelo joj je. „Ako nećemo mi, netko drugi hoće.“
Sjećam se, vozili smo se kroz selo, vruć kolovoški dan, tišina i nepomičnost, no kao da su svi bili na ulici, umrtvljeni i nijemi, ali sa zjenicama koje su reagirale na nas, i bio sam siguran da svi znaju da ih vodimo k javnom bilježniku.
Čekajući da stigne policija, odlučim Franki poslati poruku. Uglavnom učinim tako, da imamo manje nelagode. Da mi se ne mora opravdavati kako je imala važan sastanak, spavala ili što već. „Baka Roza se objesila.“
Sjednem na štok ulaznih vrata i dođe mi žao. Zbog svih. Pomislim kako smo Franka i ja nekad znali ležati u krevetu i dugo je oponašati. „Baka Groza, baka Groza“, učio sam je, u danima koji su bili malo lošiji od drugih. To mi se sad učini strašno dalekim. I to, kako sam napisao baka Roza, a ne susjeda Roza, kako bih možda izazvao neku emociju i natjerao je da dođe, drugi je život u odnosu na ono otprije. Zazvoni mi mobitel, ali internet je loš i čujem slabo, isprekidano.
„Bok, tat...“.
Pitam je što je rekla pa zamolim da ponovi, pa ona pita što sam ja rekao. Umara me to, ali obični pozivi, a ne ovi preko Vibera ili Whatsappa stajali bi bogatstvo.
„Da dođem?“
„Ne moraš se mučiti, to je prevelik napor.“
Mogu osjetiti njeno olakšanje.
„Nije mi ...blem, stva...“
„Ma što bi sad dolazila... Dok uhvatiš let i sve…“
Sve znam, jasno mi je, ali ipak sam se nekako nadao da će reći: Dolazim. Tonom kojem nema smisla proturječiti, kako ona to zna.
Na kraju su ipak oni išli iza lijesa i bio sam im zahvalan. Bojao sam se da se neće pojaviti i da ću ja morati stajati kraj otvorenog groba i primati sućut. O tome bi se tek dugo govorilo. Čudno je postalo nakon sprovoda, na karminama. Patricija je već prije pripremila stol i sad je samo donijela vino, a ja nekoliko piva. Nitko ništa nije govorio. Činilo mi se da dvanaestak pari očiju secira svaki moj pokret. Kresnuo je upaljač. Branko je zapalio cigaretu i krenuo sam po pepeljaru. Patricija ju je već imala u ruci. Ne ta, rekao sam, uzeo je coktajući jezikom i počeo preturati po ormarićima. Iskopao sam na kraju još jednu, u prolazu nakratko stavio ruku na njezino rame, i spustio pepeljaru na stol. Zatim sam opet stajao sa strane izložen pogledima, s osjećajem da su mi ruke ogromne slonovske surle, predimenzionirane i neprirodne, pa ih je bilo najbolje zakopati u džepove.
„Vidim, malo ste uređivali?“ pitao je Branko.
Požurim se odgovoriti da nismo, ne shvaćajući da je to klopka. Rekao je da nije ni sumnjao, i svi su se potiho zacerekali. Supruzi sam dao znak da može početi donositi hranu. Pečeni odojak, grah i francuska salata. Ružile su vilice i noževi. Osjetio sam se sigurno, ali nakratko.
„Je li bilo kakvo pismo?“
Podigao sam glavu i gledali smo se u oči, Božo i ja. To je uvijek bilo njegovo mjesto, to gdje je sad sjedio.
„Molim?“
„Je li bilo kakvo pismo?“, doprlo je s drugog kraja, ali agresivnije, na Brankov način.
„Nije“, odgovorim i osjećam vrelinu u obrazima, „Zbilja“, dodam, kao da moram samog sebe uvjeriti. Znam da bi moj odgovor bio isti i da ga je bilo, ako mi slučajno ne bi išlo na ruku. Iako, imali smo ovjereni ugovor, i unutra bi mogli biti samo neki sentimentalni izljevi kako joj je žao i kako je pogriješila. Za to je bila prevelika kučka, poželim reći.
„Znači, sve je ostalo kako je i bilo? Ona stara oporuka, dok nije bila sva svoja?“
Znao sam da će ovakav trenutak doći, očekivao sam ga i pripremao se za njega. Kad bih bio sam, zvučalo mi je uvjerljivo reći da je ona izabrala mene, a ne ja nju. Danima me nagovarala dok nisam pristao. Umjesto toga lagano kimnem, a Branko je već na nogama i šakom udari po stolu ispred mene.
„To ćemo još vidjeti, govno jedno neposrano!“, vrištao je. „Što je, što blejiš, smeće jedno!?“
„Daj, smiri se...“
Gurnuo mi je tanjur u krilo i refleksno sam ustao. Zatim je nešto pljesnulo, tako se mora osjećati muha kad je iznenadi šajba. Netko me je odostraga pridigao, obgrlio i povukao prema zidu, dok sam se ja otimao. Božo. To me rastužilo.
„Smirite se, svi!“ rekao je odvlačeći me.
Zvučao je umorno, kao da mu je svega dosta. Okrenuo se i izašao iz kuće. Oklijevao sam nekoliko trenutaka pa pošao za njim. „Božo!“, povikao sam. „Božo, čekaj!“
Stao je tek na kraju vrta, kod ograde, kao životinja koja nema kuda. Stao sam nekoliko metara dalje od njega.
„Ne znam što bih trebao reći...“, počeo sam nesigurno.
„To je žalosno.“
„Žao mi je što sam pristao na to. Ne zbog tebe, zbog sebe. Bila je užasna osoba. I kad je umro tvoj otac, koji je bio jedina svjetla točka...“
Okrenuo se prema meni. Zaustio je da nešto kaže, ali rečenica se povukla nazad u dubinu.
„Glup si ako ti je toliko trebalo da shvatiš“, rekao je, ali bile su to zamjenske riječi. „Lova je gadna stvar.“
Odgovorio sam da se vara.
„Pojma nemaš koliko me sve to koštalo. Jedno vrijeme oboje su bili u domu. Znao sam da će nam biti skupo, ali nisam mogao izdržati da je svaku večer i jutro čujem kako me doziva. Srećom se htjela vratiti doma kad ti je umro otac.“
Gledao je kroz mene. U kapcima su mu bila sva juga svijeta. Kako čovjek koji mi je bio impozantan završi ovako? S vratom naboranim i osušenim kao provincijski kazališni zastor, ožmikanim vrećicama za čaj ispod očiju te obrazima potfutranim gorčinom.
„Konačno je našla mir“, rekao je i time kao da je otresao tugu, koju je mijenjala ljutnja. „Mogla je biti u vlastitoj kući bez straha da će se nešto dogoditi, bez bojazni da će netko nešto reći.“
Nisam želio voditi raspravu o njegovoj majci. Lako mu je bilo sad govoriti.
„O mrtvima sve najbolje“, rekao sam zato. „Uostalom, imao si dovoljno vremena da dođeš ovdje i kažeš joj što misliš o njoj.“
„Otišao sam zbog tate, ne zbog nje.“
„Kako to misliš?“
Zagledao se u mene kao u pišljivu šljivu. Duboko je udahnuo, očekivao sam da će teško protisnuti sljedeće riječi, kroz usko sito prijezira i mržnje, ali išle su glatko i ledeno:
„Tata nas je zlostavljao kad smo bili djeca.“
U prvi tren pomislio sam da mi se ruga, ali izgledao je tako ozbiljan.
„Ma daj...“
Ovo je bilo previše. Nisam si to mogao posložiti u glavi.
Zato nikoga nije željela u kući. Zato nam nije dala da prolazimo po dvorištu kako nas je volja.
Zazvonio je mobitel, ali odbio sam poziv. Franka, znao sam po zvuku. Trebao sam nešto reći, ali nisam znao što. Reći mu da je kuća njegova nije mi ni padalo na pamet, obojica smo znali da je to ionako tako. Dvorište me gušilo. Kao da sam u škripu između dviju ograda. Posebno je stiskala ona zidana, s naše strane. Je li moguće da moji pokojni roditelji nisu znali? Je li moguće da su šutjeli i gledali svoja posla?
„Tko je napravio ovu ogradu?“, pitao sam ga.
Prezrivo me pogledao i prošao pored mene prema štaglju. Pojurio sam za njim i povukao ga za rukav. Iznenadilo me kako me odgurnuo i pao sam u lišće.
„Jadan si“, rekao je stojeći iznad mene. „Ti si postavio ogradu, nemoj svaljivati krivnju na starce. Vidio bi, da si želio vidjeti. Našao bi me, da si baš htio.“
Opet je zvonilo, negdje u lišću.
„Što ćemo s kućom?“, pokušavam ostati miran. „I nemoj me pitati kojom.“
„Dobro, što je s tobom?“, nafurila se.
„Što ćemo s kućom?“, siktao sam.
„Prodaj. Prodaj tu glupu kuću“, riječi su me pogodile u pleksus kao pretovareni viličar.
„Molim?“
„Rekla sam: prodaj.“
Sunce je ležalo na breskvi, ispuhano i pregaženo. Krenuo sam prema njoj. Tu, baš na tom istom mjestu, bilo mi je 12 godina, stara me kučka tankom šibom raspalila po vratu.
„Marš iz mojeg dvorišta, što radiš ovdje“, vikala je.
Pobjegao sam preko zida, bez lopte po koju sam došao.
„Jesi sigurna?“, pitao sam kćer. „Možda da je ostavimo za unučad?“
„Tata, žao mi je, to je samo brig... Ne mog... Moj je živ...t ...vdje.“
„Ti se znači nikad nećeš vratiti?“
Tišina je bila duga, preduga. Prekinuo sam. Došao sam do breskve i gledao je. Uhvatio sam se za deblo. Htio sam je iščupati s korijenom. Slomio sam debelu granu i zamahnuo njome. Poželio sam je udariti, mahao sam svom snagom, zamišljao kako visi ispred mene, ali šiba je samo fijukala po zraku.
Jedna od najboljih priča do sada, bez sumnje. Stilski dotjerana i tečna, smislena, moderna, crnohumorski ozbiljna i što je najvažnije vrlo, vrlo aktalna - s porukom. Za sada, favorit broj jedan. Čestitke izvrsnom autoru!