Probudila se prije prvog udarca zvona i jurnula na prozor. Kao nekada. Oštra se zraka jutarnjeg sunca do Lucijina lica probijala kroz čempres što se propinjao nad grobljem, iz daljine je stizalo brektanje nečijeg povratka s pučine i škrtog ulova, a majčina je slamnata metla strugala dvorištem kao da se ništa drugo ni važno ne događa u svijetu. Molitva je po tko zna koji put upravo započinjala u crkvici svetog Roka u kojoj se pred don Antom šćućurilo sedam crnih haljina, predebelih za ovo doba godine, prebirući sedefne krunice sa srebrnim raspelom. Ništa se nije promijenilo. Možda se samo neka od pogurenih prilika u crnim haljinama u međuvremenu preselila na groblje, ali je odmah i neka nova uskočila na njezino mjesto izgubivši nekog svog, u toj vječnoj igri prirode i društva. S trostruke preslice nad crkvenim krovom zaklepetao je veseli durski poziv na molitvu točno u šest. Tri zvona već su pedeset godina svirala iste tonove, mijenjajući ritam i melodije ovisno o prigodi. Jutarnja je zvonjava prpošna, večernja tmurnija, na sprovodima potone u tugaljive molske skale, na vjenčanjima bi se ponovno razigrala, ali vjenčanja ovdje više nema. Opet ga nije vidjela, a znala je da je tamo. Uvijek je bio tamo, među krošnjama borova, skriven od pogleda i seoskih naklapanja. Njega vide samo oni koji su iskreni prema sebi, govorio je dida Franko, dok mu je sjedila u krilu na terasi pred kućom. Oboje su tada upinjali poglede u šumarak iza kamene crkvice, gotovo ne trepćući. Anđeo je ponekad u svojoj igri znao okrznuti brončano zvono, a njegov bi se zvuk zavlačio u kosu. Kasnije je bilo dovoljno samo je protresti i on bi se ponovno oglasio. Lucija je često u „dalekom Mordoru“, kako je znala nazivati grad u kojem je živjela, provlačila prste kroz kosu i slušala zvuk djetinjstva. Radila je to nesvjesno, za ručkom, na poslovnim razgovorima, na roditeljskim sastancima, a ponekad i planski, kada bi pobjegla do balkona, praveći se da prostire rublje. Dida Franko nije nikada rekao zašto ne ide u crkvu, ali je poznavao svaku grudicu zemlje po malenoj uzvisini na kojoj se ukotvila, svaku riječ ispisanu na nadgrobnim pločama, svaki kamen ugrađen u njene zidove, ali u crkvu nije zalazio. Ipak je anđela vidio prvi. I jedini. Dok ga i Lucija nije ugledala, onog dana kada su u tišini na mulu strpljivo držali udice uronjene u more. Sinoć je dugo razgovarala sa sinom. Samo tri dana njenog izbivanja iz Zagreba bila su mu dovoljna da pokida nove hlače, izgubi mobitel, dobije dvojku iz kemije, zaljubi se u Marinu, zaboravi odlazak zubaru i ponovno se telefonski posvadi s ocem. Kao i ona, uostalom. Roko se raduje mogućem preseljenju na otok, kako su planirali. I sinoć je to rekao, iako se malo nećkao zbog te Marine, ali Lucija je znala da će je zaboraviti već s prvim skokom u more, paljenjem brodskog motora i stavljanjem mamca na udicu. Škola je ovdje udaljena samo par kilometara, ništa im neće faliti. Njen posao je ionako vezan samo za rad od kuće, na otok je stigao internet i nikakve gradske gužve im neće kvariti mir. Sjela je uz visoko uzglavlje kreveta i ponovno prelistavala sve protekle događaje. Nad njom je slika masline, kao ona na najvećem zidu njezina zagrebačkog stana, čuvana da svojom tišinom nadglasa galamu velegrada, da umiri kaose, upije nemire, kao potvrđena rezervacija povratne karte. Ni prozirna paukova mreža u gornjem uglu nad vratima, nekad dječje sobe, nije joj smetala. Ništa joj ovdje nije smetalo. Ipak, ona nije bila ista. Zašto danas nije vidjela anđela? Je li joj pogled zaklanjala gusta paučina, koju je preko očiju isplela sama, u nekom dalekom i prevelikom gradu? Još je jednom odmaknula zavjesu i odškrinula okno. Nadala se da ga ipak zaslužuje vidjeti.
Nadgrobna ploča njezina dide bila je najbliža moru, tik uz suhozid podignut tko zna čijim žuljevitim rukama. Lucija je ovdje satima znala sjediti na hladnoj gomili prskanoj bijelom prašinom krunica burnih valova i nabacivati kamenčiće šljunka u plastične vaze bez cvijeća. Dida je bio majstor u tom sportu. Vježbali su pred kućom, u masliniku, uz cestu, tražili prazne konzerve i ostavljali ih na najčudnijim mjestima da bi im sutra bile mete. Čak i na plaži, dok su druga djeca plosnate oblutke pretvarala u one žabice po površini mora. Okušala se i ona, ali njene je oblutke more gutalo, zapinjali bi i za najmanji val i tonuli ravno na dno. A njegovi? Njegovi su u trenu postajali bijele lepetuše, poskakivali bi razdragano po površini razapetoj s jedne na drugu stranu uvale, pa zatim bućnuli u dubinu. Mislima je poskakivala s jedne slike do druge, kao u igri školice: na jednom polju nacrtanom kredom držala je didu za ruku, u drugom bi je već zaskočile bračne svađe, nerazumijevanja i krivnje, slijedio bi skok natrag u djetinjstvo, iščekivanja anđela, pa onda zvuk zalupljenih vrata, okretanje leđa u krevetu i suze na jastuku. Kakofonija misli utišavala se kako se praznio šljunak u šaci, a posljednji bačeni kamenčić je kao točka na kompliciranoj rečenici donosio smirenje. Otok će progovoriti s tobom ako dovoljno dugo šutiš i promatraš. Tek tada. Majka je završila jutarnju seansu umivanja okućnice, prebacila se do štednjaka, skuhala kavu, dohvatila igle i pletivo, pa konačno sjela. Lucija je žličicom odvajala mirisnu pjenicu kave i ravnomjerno je prebacivala u tri šalice. Sve je bilo kao nekada, osim što ništa nije bilo isto. Očeve su ruke drhtale, stakla majčinih naočala bila su deblja, a bore na licu dublje. Ruku položenih na suhi kolač, otac se muklo nakašljao i vratio zabrinuti pogled s prozora prema stolu.
„I? Šta ćeš sad?“ Ispucanu kožu na prstima i tamne pjege na žilavim šakama jutarnje je sunce učinilo vidljivijima, a vjenčani je prsten svjetlucao duboko urezan u prst. Majka je odložila pletivo na koljena i uzdahom se ubacila u kovitlac neizgovorenih misli: „Šta, šta će sad? Ćeri, ti si uvik dobrodošla u ovu kuću!“ Škrtost je otočna raskoš. Loza izraste u kamenu i ne traži široka polja za čašu vina, maslina nikne iz grumena zemlje, pa vrijedne ruke skupljaju i najsitniji plod znajući da se u njemu krije zlatna kapljica ulja. Zato se i riječi ovdje štede. Samo kad bi još ugledala anđela, sve bi opet bilo u redu. Toliko je puta u maglovitim, gradskim noćima sanjala otok, sanjala malu Luciju kako trčkara bosonoga među kamenim kućercima kroz čije pukotine zviždi vjetar, sanjala tišinu koju narušava samo zveket tanjura nedjeljnog ručka. Lahor je kroz otvoreni prozor donio šum, kao da je zalutali odjek cimbala zasjeo za stol u kuhinji. Majka je plela, otac se igrao rubom jučerašnjih novina bez namjere da ih pročita. Istrčala je kao nekad, bosonoga. Za leđima joj je bilo pusto selo i more namreškano poput kože starca na kojoj se bljeska visoko uzdignuto sunce. Gledala je netremice u sjajno lice kojemu nije potrebno ime ni glas, poznavala ga je kao što poznaje sebe. Anđeo je sklupčanih nogu sjedio na preslici pod zvonom i smiješio se. •
www.vecernji.hr/kratkaprica
Autor je rođen 1962. Studirao je elektrotehniku u Splitu. Za vrijeme rata vodio je njemačku mirovnu i humanitarnu organizaciju na području Hrvatske i BiH. Pokretač je i koproducent mjuzikla „Sarajevski krug“ koji je postavljen u 10-ak zemalja Europe i Amerike. Bavi se grafičkim dizajnom, organizacijom koncerata, glazbenom i videoprodukcijom. 2008. pokreće Udrugu za promicanje kulture i umjetnosti – Kurs i projekt Writers in residence. Samostalne izložbe fotografija: galerija Art Point u Beču; Fotogalerie im Rathaus u Grazu; Forum Europa – Leipziger Buchmesse; Split; Viško ljeto. Kratke priče i poeziju objavljuje u zbirkama i časopisima u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj, Turskoj, Austriji, Njemačkoj i Makedoniji, a roman „Ovdje fali ženska ruka“ objavljuje Naklada Ljevak 2008. Kao rukopis ulazi u finale VBZ-ova natječaja za neobjavljeni roman 2007. Nominiran je za nagradu Kiklop, a zatim u užem izboru za nagradu T-portala.
Svega ovdje ima; i lijepih opisa i bogatih rečenica i nostalgije i... I ne kažem da nije dobro, ali - nema priče. Priča tu nedostaje.