Još su početkom osamdesetih glazbeni magazini poput NME-ja (ili Džuboksa) konstatirali fascinantan podatak da Jamajka ima samo tri milijuna stanovnika (danas uz to ima dosta veliku dijasporu), ali je unatoč tome postala žarište glazbene vrste koja se proširila cijelim svijetom. Štoviše, ako se krug tvoraca reggaeja sužavao na 200 tisuća rastafarijanaca, onda je to svakako jedna od najmanjih ideoloških zajednica s vlastitim glazbenim izričajem koji je izvršio jedan od najjačih utjecaja na svjetsku glazbu od 1970-ih. Nema nikakve dvojbe da je za to najzaslužniji – Bob Marley.
Neprekidna misija
Ove godine obilježavamo četrdeset godina otkako su Marley i njegov sastav The Wailers krenuli u svjetski pohod albumima “Catch A Fire” i “Burnin’”, oba objavljena 1973. godine. Nije to bio pravi početak Marleya (rođ. 1945.) jer je već 10 godina prije toga počeo snimati za lokalne potrebe i dva se puta povukao jer nije bilo očekivanog odjeka, a ni novca za preživljavanje. S vremenom su on i Wailers postali poznati na Jamajci, ali se “rođenjem” Marleya kakvog ga danas znamo (i utjecaja koji je izvršio) smatra trenutak kada je prihvatio ugovor Chrisa Blackwella i potpisao za britansku diskografsku kuću Island, koja danas ima veliku reputaciju i katalog reggae i ska glazbe, ali u to je vrijeme Blackwellov strateški potez smatran rizičnim, hrabrim i inovativnim. Zbog zvuka prilagođenog ušima zapadnjaka Marley i Wailers nisu još dugo vremena kasnije bili izloženi samo kritikama lokalne zajednice i rigidnijih reggae fanova, trzavice su bile i unutar benda, tako da su dvojica autoritativnijih članova i suosnivača sastava (Peter Tosh i Bunny Wailer Livingston) u ranoj fazi pokoravanja svijeta odlučili pokrenuti solističke karijere.
S obnovljenim Wailersima Marley je nastavio svoju misiju - istina, stilski udaljenu od sirovog laboratorijskog reggaeja i duba Leeja Perryja, Kinga Tubyja ili Augustusa Pabla - ali nikada ni blizu granice da ga se proglasi “ljigom”. Ostalo je povijest, odnosno sadašnjost, a sasvim sigurno i budućnost: njegovu su glazbu prisvojili pankeri, bijesni reperi iz američkih geta, za bijelce je danas on ikona poput Hendrixa, Lennona ili Cobaina, za crnu je zajednicu važan koliko James Brown ili Sly Stone, za revolucionare njegov lik znači koliko i Che Guevarin... Njegove pjesme znaju klinci u Japanu i Indiji, pjeva ih se u zabitima Afrike, među Aboridžinima...
Dokumentarni film “Marley” Kevina Macdonalda, koji se počinje prikazivati u našim kinima, upečatljivo i iscrpno (a takvo je i trajanje od 144 minute) prikazuje taj životni i profesionalni put. Odmah da se razumijemo, film ne otkriva ništa novo, ali u poplavi problematičnih biografskih dokumentaraca (ne samo o Marleyu, nego općenito) ovaj doista treba istaknuti.
Bez senzacionalizma
Naime, osnovni je problem kod ovakve vrste filmova da autori ne uspijevaju osigurati dovoljno arhivskih materijala ili ne mogu platiti autorska prava na njih. “Marley” taj kriterij ispunjava iznimno dobro: ne samo da je nakrcan relevantnim sugovornicima, članovima obitelji i najbližim suradnicima (Rita Marley, Bunny Wailer, Jimmy Cliff...), sadrži gomilu arhivskih materijala, snimke s koncerata, izvatke iz intervjua, fotografije... Pouzdan i vjerodostojan, prati kako se i zašto razvijala Marleyeva revolucionarna svijest, što je sve bio spreman za nju žrtvovati, otvoreno, ne i senzacionalistički, govori o vezama s mnogobrojnim ženama i njihovu međusobnom odnosu, a posebno je dirljivo i upečatljivo prikazana borba s rakom od kojeg je umro 11. svibnja 1981., sa samo 36 godina. Fotografije koje prikazuju Marleyeve prijatelje Jamajkance u snijegom prekrivenoj Njemačkoj, gdje se liječio posljednjih dana, i razvijaju teoriju da pacijente ondje ne liječe nego drže “zamrznutima” istodobno su tužne i komične.
