Nisam dovoljno pametan ni politički prepreden da bih mogao dokučiti što se to ovaj tjedan ponovno zakuhalo u Saboru oko ustavnih promjena koje su stavljene na stranu da se hlade. Božićna sarma sigurno nije jer s koje god strane da odignem poklopac, desne ili lijeve, iz tog lonca nešto smrdi. Proturječne su i analize stručnjaka i samih sabornika o tome što je Glavašev HDSSB iznenadnim uskraćivanjem potpore vladajućoj koaliciji u mijenjanju Ustava učinio Josipu Perkoviću. Je li ga, kako tvrde jedni, definitivno amnestirao od bilo kakvog sudskog procesa za udbaška ubojstva emigranata po Njemačkoj, ili mu je pak, kako tvrde drugi, osigurao novogodišnju čestitku s nadležne njemačke adrese, ja to doista ne znam i ne mogu razlučiti. I neću ni pokušavati jer dolazi Božić.
Ovo je vrijeme darivanja. U to nas barem najbučnije i najupornije uvjeravaju trgovci, misleći zapravo na trošenje. Da bi dobili novce u stanju su čak praviti se da su ovce.
Ali, upravo zato jer je Božić, i zato što smo na kraju godine koja nam je isporučila nove primjere i dokaze kako je Hrvatska mala zemlja malih Hrvata za velike pljačke velikih Hrvata, tražio sam kao ozebli sunce jednu priču o darivanju. Tražio sam barem jednog istinski velikog Hrvata koji nije od svog naroda i domovine uzimao, nego je neprestano davao i s kamatama vraćao.
Hrčak, a ne kolekcionar
Jedna od fotografija objavljenih u novinama po kojima ćemo pamtiti 2013. godinu, koju doduše nije uslikao novinar nego policajac, svakako je ona na kojoj se usred nekakvog svaštarskog skladišta ustobočio veliki preparirani polarni medvjed. Bilo je tu i umjetničkih djela, probranih, kažu, s profinjenim ukusom znalca. Pričalo se o amforama, bajalo o inkunabulama.
“Nije to zbirka kolekcionara”, ogorčeno mi je rekao jedan istinski zaljubljenik, poznavatelj i sakupljač kulturnih vrijednosti, a posebice starih vrijednih knjiga. “Kolekcionarstvo je teška bolest i slatka ovisnost, ali ovo što je pronađeno u posjedu Nadana Vidoševića govori o sindromu hrčka koji u svoj brlog dovlači ama baš sve do čega dođe. Pa čak i medvjede.
Opravdanje za guranje nosa u tuđi podrum i posjed je osnovana sumnja da je barem dio tih čudesa kupovan novcem građana. Vlasnik zbirke sjedi u Remetincu, a nama je za Božić ostavio jednu od najupečatljivijih slika ove godine. Izludjelim se ljudima znaju pričinjati bijeli miševi, ali bijeli medo kao jedan od simbola slobodne, demokratske i privatizirane Hrvatske vrlo je stvaran. Ta se životinja u zoološkom vrtu ili reklamama za Coca-colu može činiti umiljatom, ali u stvarnosti je zvijer zbog koje je ljudima u nekim polarnim krajevima zakonom zabranjeno kretati se bez puške odgovarajućeg medvjeđeg kalibra.
Koja bi to slika mogla biti jednako snažna i dojmljiva, a da ima suprotno značenje i da priča neku sasvim drugačiju i rijetku priču o Hrvatu koji svojoj zemlji i narodu daruje nešto po čemu taj narod i ta zemlja postaju bogatiji i veći?
Samo tjedan dana prije Božića i takvo se čudo dogodilo. Te su se večeri proteklog tjedna u Atelieru Meštrović na zagrebačkom Gornjem gradu ozarila lica i ljudi i kipova. Meštrovićevim skulpturama koje tamo stoje i koje su se u toj divnoj kući u Mletačkoj ulici i rodile, vratila se iz Amerike sestra za koju su samo čuli iz obiteljskih priča.
U svojoj zadnjoj knjizi Vrijeme koje se udaljava, koju je upravo ovih dana kao posljednji pozdrav preminulom autoru objavila Fraktura, Mirko Kovač piše da samo kamen čuva i pamti miris čovjeka. Djevojka s violončelom, doduše, nije od kamena, nego od patiniranoga gipsa, ali to je mala zapreka mašti da zamisli bajkovitu noć u Meštrovićevom atelieru nakon što svi ljudi odu i pogase se svjetla, a skulpture ostanu same, napokon slobodne da onjuše kakav su miris imale ruke njihova tvorca u dalekom svijetu i koliko je u tom mirisu tuge zbog daljine i vremena proteklog od rastanka. I to može biti jedan od scenarija Meštrovićevog sna, kako je svoju skladbu napisanu upravo za doček Djevojke s violončelom nazvala splitska skladateljica Olja Jelaska.
Ali, u potrazi za čudom nije potrebno zamišljati noćne razgovore kipova jer i lica ljudi obasjana plemenitošću darivatelja i zahvalnošću primatelja sama su po sebi rijetkost.
Kiparev sin Mate Meštrović pričao je u toj ozarenoj večeri kako je ocu znao predlagati da svoja djela ostavi u Rimu, Parizu, Londonu, New Yorku ili nekoj takvoj svjetskoj kulturnoj metropoli gdje će biti u središtu pažnje i lako dostupna znalcima, proučavateljima i ljubiteljima. A Ivan Meštrović na to bi odgovarao zavjetnom željom da njegov mali i siromašan hrvatski narod barem na polju umjetnosti bude velik i bogat. Meštrović je jedan od velikana čije je ime uklesano u nacionalni identitet, ali na njega mislimo uglavnom kao na velikog umjetnika, a rijetko kao podjedanko velikodušnog darivatelja. Svaka čast Mimari i zbirci zbog koje je Ante Topić postao gotovo pa sinonim donatora u Hrvata, ali Meštrovićevi su darovi hrvatskoj domovini i narodu nemjerljivo veći i vredniji, kako umjetnine, tako i nekretnine. Među te darove treba uvrstiti i samu svijest o potrebi i vrlini darivanja, zahvaljujući kojoj nam je sada darovana i Djevojka s violončelom. Mogli su Mate Meštrović i njegova supruga Rumjana ovu impresivnu muzikalnu skulpturu i monetizirati, prodati je možda nekom tko bi je držao pored kakvog mrkog ili bijelog mede.
Tajanstveni osmijeh kipova
Nadam se da je dovoljno zamisliti Meštrovićevu Djevojku s violončelom pokraj prepariranog medvjeda pa da se shvati što je trajno i vrijedno i što narode i zemlje čini bogatijima i većima, a što je prolazno, sebično i sitno.
Ne veselim se ničijem Božiću u Remetincu, iako je to možda jedno od posljednjih mjesta u ovom dijelu svijeta gdje se bez remećenja konzumerističkim senzacijama ljudska duša može u skromnosti i poniznosti pripremiti za radost velikog blagdana. Vidoševićev medo samo je jedan od posljednjih simbola lažnog elitizma s kojim smo se susreli. Ima toga podjednako mnogo i među onima koji vjerojatno nikada neće dobiti šansu za remetinečku katarzu.
Sjetimo se samo kako su jednog zimskog blagdanskog dana prije dvije godine upravo Rumjana i Mate Meštrović bili izvrijeđani i otjerani ispred kapije Todorićevih podsljemenskih dvora. Ne daj Bože da se iza neke takve ograde izgubila i nestala Djevojka s violončelom. Komu bi ona tamo svirala? Prava elita zna darivati. Elita su i oni koji vrijedan dar znaju sa zahvalnošću primiti. A elita su i oni koji će ovih tihih zimskih dana u nekom od darovanih nam Meštrovićevih muzeja gledati i vidjeti kako se kipovi jedni drugima tajanstveno smiješe.
