Tri mlade balerine u petak, 17. listopada u HNK Zagreb predstavljaju svoje prve (veće) koreografije. No baletna večer nazvana “Ženski rukopis” slavi i dva “friška” braka, Pavla Pećušak i Ksenija Durán Krutova udale su se prije manje od mjesec dana, ali i dvanaesti rođendan sina Simone Unterajter. A što nas čeka u “Ženskom rukopisu”?
Sasvim drugačiji Drakula
Tri vrlo različite baletne cjeline, od kojih svaka pokazuje koreografske dosege mladih snaga koje tek dolaze i čije smo radove do sada vidjeli samo u sklopu Koreolabosa, ali i plesačke sposobnosti ansambla Baleta HNK Zagreb.
– Kako je George radio glazbu, a ja koreografiju, ovo je naše prvo baletno dijete i zato sam posebno sretna da je premijera zakazana na 12. rođendan mog sina. No ovo je drugačija verzija poznate priče, one u kojoj se jasno razaznaje tko je dobar, a tko zao. No pitanje tko će pobijediti u toj borbi ostaje neodgovoreno – kaže Simona.
Sve tri djevojke složile su se s ocjenom da je "Drakula" onaj dio "Ženskog rukopisa" kojem je cilj prestrašiti baletnu publiku, ali, objašnjava Simona, zbog sjajnog plesa, a ne zbog scena ugriza ili prolijevanja krvi.
Za razliku od toga "Boudoir" je tu da zavede. Na glazbu velikog Johanna Sebastiana Bacha otkrit će autorski rukopis Pavle Pećušak, balerine za koju njene kolegice spremno govore kako sve što radi radi do kraja profesionalno i s posebnim kreativnim nadahnućem.
Pavla je rođenjem i baletnim školovanjem Zagrepčanka, koja je prošla i baletnu akademiju u Münchenu te šest godina plesala u tamošnjem slavnom državnom baletu. U Zagreb se vratila 2004. godine, gdje je i danas prvakinja Baleta HNK Zagreb.
Ženska soba "svaštara"
– Koreografija je tvoja vizija i mjesecima radiš da to što postoji u tvojoj glavi dobro izgleda na sceni, da ponese plesače, ali i publiku. Zato je odgovornost koreografa dvostruko veća od one plesača. Tu si ti neke vrsta "dirigenta" koji vodi i koordinira sve. Tko nije probao, taj ne zna, objašnjava Pavla, a na pitanje zašto se ipak mali broj plesača odlučuje i za posao koreografa, kaže:
– Moraš u sebi otkriti afinitet za taj posao, imati želju za njim. Ima fantastičnih plesača koji ne znaju kako stvoriti vlastitu koreografiju, kao i sjajnih koreografa koji su sami bili prosječni plesači. Sve je to jako individualno.
Na pitanje može li se uopće običnom čovjeku jednostavno objasniti koliko je težak posao balerine Pavla spremno odgovara: "Ne može!". Objašnjava da su uz fizičke napore zapravo mnogo važniji oni duhovni.
– Svakodnevno plesač mora pobijediti sve svoje demone jer samo tako može publici ispričati pravu priču bez obzira na stanje u kojem se taj dan nalazi – kaže Pavla.
Njen "Boudoir" priča priču o zaboravljenoj ženskoj sobi u kojoj se nekada i zavodilo i odmaralo, zabavljalo i odijevalo...
– Tu priču o sobi "svaštari" pričam kroz simbole. Krenula sam od misli što se to u 18. stoljeću događalo u toj sobi i krenula u apstrakciju. Krenula sam od ideja i na njima gradila koreografiju kroz koju me vodio Bach. Slušajući tu glazbu, uvijek iznova, doista sam imala osjećaj da mi on sam govori što i kako – kaže Pavla.
Veselje uz jazz i swing
Sve tri djevojke kažu da je rad na ovoj baletnoj večeri bio izuzetno zahtjevan jer je išao ruku pod ruku uz sav ostali posao, zahtjevne uloge koje plešu u ostatku baletnog repertoara, ali i gostovanja na kojima je bio Balet HNK Zagreb. Stoga Ksenija Durán Krutova kaže da nikada ne bi bez razmišljanja pristala na ponudu da se okuša u koreografiji da je znala što je sve čeka u ovom poslu, a ovako je naglavce uletjela u tu svoju prvu veliku autorsku šansu, no neizmjerno je veseli kako njeni kolege plesači zdušno rade po njenim plesnim koracima.
Ova šarmantna Ruskinja u Hrvatsku je stigla kad joj je bilo devet godina s mamom balerinom, koja i danas pleše u HNK Ivana pl. Zajca. Njen je talent odmah prepoznat, u Zagrebu je završila baletnu školu, a Ministarstvo kulture poslalo ju je na usavršavanje u akademiju Vaganove, gdje su stasale najveće ruske balerine. Iz Rusije se vratila u Zagreb, prošla audiciju i od tada pleše ovdje. Svoj dio baletne večeri nazvala je "One Crazy Night" i to je njen pokušaj da nas vrati u neka prošla vremena kada je zabava značila druženje, ples, glazbu, a ne, kako kaže, "gledanje u mobitele".
– Imam jedan neobičan običaj, kada sam kod kuće, oko mene mora biti tišina. Doma glazbu slušam samo zbog posla, ali za ovu koreografiju sam mi se nametnuo jazz i seing. Bit će to stoga jedna pomalo retro plesna priča, ona u kojoj publiku želim podsjetiti kako je nekad za sjajnu zabavu bilo dovoljno da se okupi nekoliko ljudi, da krene glazba, pjesma, ples. To smo svi zaboravili.
>> 'Dinko Bogdanić, koji blati moj rad, učlanio se u SDP sa 64 godine života da bi bio zaštićen'
>> "Noći" otkrivaju kako su labudovi zalutali u harem
