Niz je razloga za posjet HDLU, u kojem do 16. lipnja traje 37. Salon mladih. Centralna izložba predstavlja 30-ak umjetnika, novih imena koja postaju generatori noviteta na sceni, a jedno od njih je i Paula Tončić, koja izlaže minimalnu instalaciju s jakom pričom. U pitanju je laserski print na aluminiju rastopljenih noževa i objekata (zlato i srebro), materijala i fotografija pronađenih u napuštenim djevojačkim domovima – svojevrsna umjetnička knjiga/ready-made.
Umjetnica se u radu tematski bavi djevojaštvom i anksioznostima odrastanja koja je osobno osjetila u jednom napuštenom djevojačkom domu u Zagorju. Putem je čula i niz tužnih priča, poput one o djevojci koja je založila srebrni pribor za jelo svoje bake kako bi si platila školarinu, ali kaže, ne osjeća se ugodno javno dijeliti te individualne intime jer u radu se bavi temom odrastanja u kolektivnom smislu. Sama umjetnica, rođena 1997., diplomirala je na Odsjeku za animaciju i nove medije na ALU u Zagrebu, a u radovima općenito istražuje obradu metala, zvuk, video i procese arhiviranja, klasificiranja te dokumentacije začudnih predmeta. Pod utjecajem fikcije i kinematografije trash horora, njezina umjetnička praksa odražava fascinaciju liminalnim prostorima između stvarnosti i fikcije, a razgovarali smo o radu na Salonu, perspektivi mladih u Hrvatskoj pa i o projekciji njezine budućnosti, u kojoj bismo o njezinim uspjesima mogli slušati iz inozemstva.
Što je promatraču najvažnije da zna o vašem radu "Ona se igra nožem", izloženom u HDLU?
Taj rad istražuje djevojaštvo kroz prizmu tjeskobe, nadzora i kontrole. Kroz metaforu noža istražujem dualnost samoobrane i napada te izazove snalaženja u takvom okruženju. U napuštenom domu za djevojke dokumentirala sam što su djevojke koje su tamo boravile lijepile po zidovima, grafite koje su pisale i predmete koji su ostali iza njih. Bio je to muzej sjećanja na njihov boravak u tim prostorima. Zaintrigiralo me ono što djevojke kuriraju u svojim prostorima intime. Skupljala sam njihove odbačene i zaboravljene predmete koje sam pronašla te ih kasnije obrađivala raznim tehnikama.
Znamo da vas fascinira transformacija materijala iz jednog medija u drugi.
Da, transformacija materijala je ključna – od pronađenih predmeta izrađivala sam kalupe u pijesku u koje je lijevano srebro koje je dobiveno od, recimo, otopljenog pribora za jelo. Proces uključuje detaljnu obradu metala i eksperimentiranje s njegovim fizičkim i simboličkim svojstvima.
Tko se u ovom radu od čega brani ili koga napada?
Nož ovdje simbolizira djevojku koja se brani od društvenih normi i kontrole, ali istovremeno napada te iste strukture pokušavajući pronaći svoj prostor slobode. On je oružje kojim se branimo, ali i napadamo, na taj način nož je predmet transformacije što simbolizira njezinu borbu i snalaženje u svijetu koji je pokušava oblikovati.
Rad priča o djevojaštvu.
Da, o odrastanju u svijetu koji konstantno nadzire i kontrolira žensko tijelo i ponašanje. Kroz rad istražujem kako djevojke doživljavaju te pritiske i kako se prilagođavaju ili suprotstavljaju njima. Rad je također refleksija na snove i stvarnost te kako ti dualiteti oblikuju njihovu percepciju sebe i svijeta oko njih.
Kako ste došli na ideju da skupljate predmete u djevojačkom domu?
Iz želje da prikažem intimu djevojaka kroz predmete koje su ostavile iza sebe. Obilazila sam sobe i prostore u kojima su djevojke provodile svoje formativne godine. Naišla sam na razne predmete – od škapulara do pribora za jelo – koje sam potom koristila u radu transformirajući ih u nove artefakte koji pričaju priče.
Kako se vaš rad uklopio u centralnu temu Salona – istraživanje alternativnih oblika temporalnosti?
Rad istražuje kako se osobne priče i materijali transformiraju kroz vrijeme. Procesom taljenja i oblikovanja metala stari predmeti dobivaju novi život i značenje. Time istražujem koncept temporalnosti – kako prošlost oblikuje sadašnjost i budućnost, i kako se sjećanja i priče mogu fizički transformirati u nove oblike i zvukove.
Kakav vam je radni proces, jeste li jedna od sretnica koja je dobila atelijer od grada?
Topljenje i lijevanje metala iziskuje pažljivo planiranje i preciznu izvedbu jer se radi na iznimno visokim temperaturama. Obradu metala učila sam u Ars Metallumu u Jurišićevoj pod mentorstvom Julijane Rodić. I nemam vlastiti atelijer od grada. Trenutačno sam na umjetničkoj rezidenciji u KUĆĆI u sklopu koje imam atelijer na Trešnjevci, a inače radim u improviziranim uvjetima i dijelim prostor s kolegama. Ali ta ograničenja čak nas i potiču na kreativnost i inovaciju.
Pod čijim utjecajem ste se počeli baviti umjetnošću?
Počela sam s fotografijom još kao dijete, uz podršku obitelji. Tijekom studija mentorirale su me izvrsne profesorice/profesori koji su nas poticali na istraživanje medija i tehnika. Nicole Hewitt, recimo, uvelike utječe na umjetnike mlađe generacije načinom na koji nas potiče da razmišljamo, preispitujemo društvo i djelujemo. Velika podrška došla je i od partnera, suputnika uz kojeg sam mnogo naučila.
Koji su najveći problemi koji prate mlade kreativce u Hrvatskoj?
Nedostatak financijske podrške i prostora za rad. Mladi često nemaju pristup atelijerima i resursima koji su im potrebni za razvoj projekata. Izazov je uključiti i publiku. Publika je jednako bitna kao i sam rad. Poanta je uzajamna razmjena ideja, znanja, doživljaja i iskustva u koja su svi uključeni.
Mladi rijetko imaju priliku izlagati u institucionalnom kontekstu, kolika je u tom smislu važnost manifestacije kao što je Salon mladih?
Salon mladih tu je izuzetno važan. No on je ujedno i prilika za umrežavanje, dobivanje povratnih informacija i priznavanje šire umjetničke zajednice. Takve manifestacije ključne su za razvoj i afirmaciju mladih talenata. Ovogodišnji kustos Salona Lovro Japundžić odradio je sjajan posao u organizaciji.
U umjetnosti nije zahvalno govoriti o trendovima. No primjećujete li neke trendove na domaćoj sceni?
Trend prema intimnim narativima i osobnim pričama. Mnogi istražuju vlastita iskustva i identitete kroz različite medije. Postoji i rastući interes za eksperimentalne tehnike i interdisciplinarne pristupe koji kombiniraju tradicionalne i suvremene forme izražavanja. AI u tome može biti moćan alat pružajući nove mogućnosti za kreativnost i inovaciju. Međutim, važno je koristiti ga kao sredstvo, a ne kao zamjenu za ljudsku kreativnost. Balans između tehnologije i umjetničke vizije ključan je za stvaranje djela koja su autentična i važna.
Radite i živite u Zagrebu, vidite li se uskoro u nekoj sređenijoj državi?
Volim Zagreb i ovdje nalazim inspiraciju za svoj rad, ali svjesna sam da su uvjeti za umjetnike bolji u drugim zemljama. Dakle, otvorena sam za mogućnost privremenog rada i života u inozemstvu, a voljela bih upisati i doktorski studij.
"Nož ovdje simbolizira djevojku koja se brani od društvenih normi i kontrole, ali istovremeno napada te iste strukture pokušavajući pronaći svoj prostor slobode. On je oružje kojim se branimo, ali i napadamo, na taj način nož je predmet transformacije što simbolizira njezinu borbu i snalaženje u svijetu koji je pokušava oblikovati." Nisu stručne službe ni u domu ni u školama odradile dobar posao. Jer da jesu bilo bi tu štofa za institucionalizaciju iza zatvorenih vrata...