U knjižari Fraktura danas će svoj najnoviji roman “Mama Medeya” predstaviti književnik i dramski umjetnik Damir Zlatar Frey. Prvotno nastao kao dramski tekst, a zatim kao roman objavljen na hrvatskom jeziku u izdanju novosadske Akademske knjige, provokativan je, iskren, kompleksan i slojevit. Govori o dubokoj boli neprihvaćanja okoline, stigmatiziranju različitosti, tematizirajući stravično nasilje i diskriminaciju nad LGBT populacijom u Hrvatskoj, ali i nježnost i ljubav na koju pravo imaju sva bića, bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju.
Kako je nastajao roman "Mama Medeya"? Koji je bio vaš početni stvaralački impuls?
Naišao sam u nekim novinama na kratku crticu koja se odnosila na incident u zagrebačkom parku Maksimiru, pri kojem su "huligani" kerozinom natopili jednu sredovječnu homoseksualnu osobu i zapalili je. Trčao je i urlikao po parku kao goruća buktinja, izvijestili su nas novinari. Kako na ovaj nečovječan događaj nije bilo neke burne javne reakcije isti se za neko kratko vrijeme ponovio u samom srcu grada, ovog puta na Zrinjevcu. Javno mišljenje opravdalo je tišinu time "da osobe koje su zamalo završile na javnoj lomači same nisu dozvolile javnu istragu, maltene nikakvu istragu općenito" pa je logično kako je cijeli događaj brzo zavio mrak i pokrila tišina. Podsjetilo me je to na učestale napade homofoba u mojoj najbližoj okolini. Primjere kad se potpuno straight orijentiranim osobama na položajima prijetilo najstrašnijim što im se u životu može dogoditi, a to je da će ih se javno obilježiti kao osobe koje pripadaju LGBT zajednici, shvatio sam kako ta opsjednutost gay populacijom, ta krvožedna strast za osvetom, prikriveno plamti svuda oko mene. Potiču je i provode, dokazano, uvijek latentne i prikrivene gay osobe, često oženjeni muškarci koji lažu svojim suprugama i djeci i bijesno nasrću na sve slično oko sebe, uglavnom na autane LGBT osobe. Zašto to rade, pitat ćete? Jer autani mogu uglavnom mirno konzumirati veze u koje ulaze preuzimajući na svoja leđa sramotu kojom ih gađaju nedozreli i na rubu kriminala razjareni frustrirani osvetnici. Iz ovakvih odnosa moguće je razviti svakojake priče.
Studirajući slične situacije pa i djelovanja pojedinih osoba, želio sam shvatiti slijepu pasivnost takozvanih lojalnih prijatelja, organizacija i medija zbog koje je gay populacija danas svedena na “Gay Pride”, manifestaciju koja se dogodi jednom godišnje i smatra se vrhuncem vidljivosti LGBT zajednice. Zahvaljujući tome su s vremenom LGBT osobe i same postale manifestacija. Manifestacija koja svaki put ponovno upozori na prvi kamen spoticanja, a to je to da se premalo ili gotovo uopće ne poznajemo, i od Pridea do Pridea nismo učinili ništa da bismo to popravili. Gay osobu ne čini samo njezina seksualnost, već upravo višeslojnost, duhovno bogatstvo, upornost, mentalna snaga, hipersenzibilan i dramatičan emotivni angažman gotovo u svaki životni cilj iz čega izrasta i cijela jedna kultura koja se pokušava sakriti ili jednostavno izbrisati. Nikada nisam imao problema o sebi javno govoriti, ne skrivajući ono što su drugi o sebi skrivali ne bi li pridobili i koristili društvene povlastice.
Nikada nisam bio ni u jednom čoporu, već uvijek opasan individualac kojeg čopori ne vole zbog jako profilirane osobnosti i upornosti. Primjerice, nikad nisam pisao da bih promovirao konceptualna udruženja, zajednice ili LGBT lobije i pronosio njihove ideje. Uvijek sam se sam suočavao sa svojim problemima. Sve ključno što treba znati o meni je u mojim djelima, a užas kroz koji smo se kolektivno, generacijski probili želim pismom postaviti u um čitatelja. Da, moje su knjige samo jedno otvoreno pismo svijetu o torturama koje smo prošli, da se ne zaboravi! Ne mora svatko biti gonjen kako je bila progonjena moja generacija. Ako sam ja poslije svega mogao uspjeti onda će vrlo lako uspjeti svako tko želi i time pomoći stvoriti društvo zadovoljnih i realiziranih ljudi. Treba samo znati da je to moguće, biti vidljiv i djelovati, a pisanje i jest djelovanje. Kad sam pisao "Kristalnog kardinala" nisam želio stvoriti "Sablazan Croaticum" već udariti temelje jednom drugačijem Prideu koristeći javni prostor svaki dan u godini i bez obzira na posljedice. Radio sam za neku drugu vidljivost i suštinu mojeg bića koje je u osjećaju života i svijeta drugačije od drugih. Nije bolje niti lošije, već drugačije. Zato slobodno govorim da je moja nova knjiga "Mama Medeya", kao i "Kardinal", pisana za straight svijet, da im bude vodič kroz bol i traume slične njihovima, da ih uvjeri da je krv uvijek krvava, a da usta kad ljube, onda se i zaljube. I tako je iz skica o ljudima lomačama na ulicama mojega rodnoga grada nastao roman. Jer sam morao djelovati!
Vaš roman nastao je iz drame "Hrvatska Medeya", ali prvotno je objavljen u izdanju Akademske knjige iz Novog Sada?
Tako je, "Hrvatska Medeya" je ime drame po kojoj je nastao roman. Cjelokupan proces je trajao punih pet godina. Moj urednik Seid Serdarević, pročitavši dramu, potaknuo me da napišem roman i putovanje je počelo. Još nismo znali da će "Hrvatska Medeya" u fiktivnom svijetu roditi projekt "Mama Medeya" po čijoj snažnoj namjeni je roman dobio ime. Kad sam počeo razvlačiti skice romana, postalo mi je jasno da će taj projekt biti skup i i da ga sam neću moći financijski podnijeti. Javio sam se na godišnji natječaj Ministarstva kulture za književno stvaralaštvo. Ispunio sam sve formulare i napravio precizne terminske planove o razvoju projekta. Trebalo je puno putovati kroz Hrvatsku, dotaknuti se mnogih mjesta u kojima nikada nisam bio, a intuicija me je baš tamo vodila. Poslije dugog iščekivanja konačno sam doznao da moja ideja i tema nisu zanimljivi komisiji i ostao sam bez državne potpore. Znajući da takvih projekata i nema baš u izobilju bio sam ponovno diskvalificiran, zgrožen i bespomoćan, ali nisam odustao. Prijedlogom kluba mojih čitatelja koji je prije 10 godina osnovan u Novom Sadu, izdavačka kuća Akademska knjiga ušla je u pregovore sa zagrebačkom Frakturom o mogućem prijevodu knjige "Kristalni kardinal". Urednicu te kuće, Boru Babić, zanimalo je u nekom usputnom razgovoru na čemu sada radim, a ja sam joj rekao da pokušavam spojiti mostove kako bih obišao geografiju svog novog romana te da provodim vrijeme u proučavanju San Francisca na računalu, hineći suočenje oči u oči s vremenima i prostorima. Akademska knjiga kao čarobnim štapićem omogućila mi je proboj u rezidenciju za pisce Tanije Amochaev u San Franciscu, a zauzvrat tražila pravo prvog tiskanja djela. Poslije dogovora sa svojim urednikom i kućom Fraktura koja je do sada izdala sva tri moja romana, s velikim sam veseljem prihvatio ovu mogućnost s jednim jedinim uvjetom, a to je da se "Mama Medeya" u Novom Sadu tiska na jeziku na kojem je i napisana, hrvatskom. I tako je to postala prva knjiga koja je u 30 godina u Srbiji tiskana na hrvatskom jeziku.
Velika tema romana je neprihvaćanje okoline i stigmatiziranje različitosti. Ranije ste kazali da u njemu govorite istinu o diskriminaciji LGBT osoba u Hrvatskoj, a neki dijelovi romana eksplicitno i dramatično opisuju zlostavljanje i nasilje koje u Hrvatskoj prolaze pripadnici LGBT zajednice. Jesmo li za tu istinu spremni ili je ona kod nas još uvijek tabu tema?
Od kada poznajem svoju seksualnost, koja je homoseksualna, često sam bio premlaćivan, šakama, palicama, nogama, jezikom, baš kao što opisujem u romanu. Mi odbačeni i prokleti smo se družili po parkovima u centru Zagreba. Sve od apoteke na uglu Tesline i Praške, pa kroz sve tri potkve Zrinjevačkog parka, do prvog kioska na prostranom trgu ispred kolodvora. Znalo se pronaći zagrljene muškarce u visokom grmovima pod samim kipom kralja Tomislava. Osim spomenutih punktova i starog kupališta za muškarce Diana u Ilici, javnih WC-a u Botaničkom vrtu, Jelačićevom placu ili zadnje šanse na Zapadnom kolodvoru, nisu postojala druga mjesta za nekoga tko se želio družiti i razgovarati sa sličnima sebi. U parkovima su se sastajale klapice i prepričavale događaje, donosile novosti, šalile se, smijale te naravno u tom okruženju nalazili seksualne partnere i ljubavi. Idilu su razbijali siloviti napadi muškaraca koji su razbijali sve pred sobom i iza čijih pohoda su ostajali zakrvavljeni asfalt, plač i jauk, razbijani zubi, i iščupani pramenovi nečije kose na trnju ukrasnih grmova . Kad sam prvi puta napuštao Zagreb, na Zrinjevcu iza spomenika koji je licem gledao u Modernu galeriju, a leđima u laboratorije starog Biokemijskog fakulteta, u nekoliko su navrata pronalazili mrtve žrtve o kojima se nikada nigdje ništa nije čulo. Pisalo se samo i govorilo o nesrećama stranaca, ali i to je uglavnom nailazilo na javnu osudu i podsmijeh pa je vrlo brzo pometeno pod tepih.
Kad sam se vratio u Zagreb poslije dugog izbivanja, mnogi moji prijatelji su prestali izlaziti na Zrinjevac, a po gradu su počeli nicati klubovi, kafići i gay friendly saloni u koje se preselio život s asfalta. Ulično je nasilje postalo rjeđe, a time i jače vidljivo. Mediji su se organizirano dočepali "lova na ljude", kako su zvali takve projekte, no razni mitinzi desnice i marševi po gradu ubrzo su zatupili oštre britve buntovnih mladih medija i nametnuli tzv. "volju većine". Stalno su prešućivali, a to rade i danas, da je zadatak većine u demokraciji štititi i afirmirati manjinu. Nasilje je navuklo maske pa je jače udaralo, skriveno s ceste i unutar zidova institucija. Udaralo se na hodnicima pravnih palača, ureda, apoteka, bolnica, kulturnih ustanova, podmetalo noge tamo gdje to nitko nije vidio, jer jako malo ljudi je prijavljivalo mučenja u strahu da bi mogla postati jača. Zato LGBT zajednica zna što to znači kad nam se kaže "u svoja četiri zida radite što vas je volja". Društvo otvara ormare i prisilno nas trpa u njih. Zato LGBT zajednica brzo prepoznaje i jasno čuje žene koje su premlaćivane "u svoja četiri zida", kao i gorak i nevidljiv problem obitelji u kojima se guše, tuku, ranjavaju i ubijaju majke. Sve što je iza zida očima je skrito, nevidljivo, pa se tom komunističkom metodom provodi i nasilje nad istospolnim zajednicama. Po istim provjerenim metodama država ima skrivenu moć nad manjinom i nad njom može izvoditi sve što joj padne na pamet. Zato je upravo toj metodi "u svoja četiri zida" svuda po svijetu pružen snažan kolektivan otpor.
Danas se jasnije vidi i čuje glas generacije kojoj je dosta ormara, skrivanja i straha, koja ne želi hodati pognute glave, koja želi svoje pravo na časni život! Danas je konačno netko platio projekte da se jasnim istraživanjima otkrije koji je to broj građana LGBT, a analize daju zanimljive brojke. Sada se u javnosti barata brojem od 600.000 LGBT+ osoba koje žive u ovoj zemlji, plaćaju iste poreze i konačno glasno zahtijevaju ista prava. Nova generacija ima jaku i glasnu podršku iz svijeta koju mi nismo imali. Ja znam da neće odustati ni pod koju cijenu i to me puni optimizmom. Zato odgovorno mogu reći da se moja majka domovina konačno pokrenula i usmjerila svoju djecu u svjetlost, unatoč zaostalim bodežima koji lete po zraku tražeći svoje ciljeve u tuđem mesu.
Vaš roman otvoreno tematizira ne samo diskriminaciju LGBT osoba već i homoseksualnu ljubav i seks. To je, još uvijek, nešto što je u hrvatskoj književnosti u najboljem slučaju kuriozitet koji se ističe, a takva se djela uglavnom i dalje guraju u ladicu "gay ili queer književnosti". No, u romanu vaš lik govori: "Shvatit ćete jednog dana da je homoseksualnost samo ljubav. Oblik ljubavi. Ljubav. Kao sve ljubavi". Dolazi li dan kada će "gay književnost" biti samo književnost, a "gay ljubav" samo ljubav ili smo od toga još daleko?
Taj dan je već stigao. To govori činjenica da tako već živi puno ljudi i velik je broj onih koji se jasno bore za taj cilj usprkos šikaniranju brojnije okoline. Sklon sam vjerovati da će se te promjene dogoditi do kraja bez revolucije kakva se opisuju u knjizi "Mama Medeya", jer bi uistinu mogle galerije ostati prazne, a koncertne dvorane i radijski programi bez muzičkih dragulja. O prepolovljenim dostignućima u svekolikoj umjetnosti čiji su temelji bili i danas jesu upravo članovi LGBT zajednica po svijetu, da i ne govorim. Bilo bi zgodno kad bi prenosioci znanja učili svijet tko mu je stvorio ljepše i ugodnije lice. I što bi se to moglo dogoditi kad bi gay zajednica zagospodarila cijelom ostavštinom koje je svijetu dala takozvana "manjina bludnika", ti "prokleti autori". U ovom svijetu ništa nije nemoguće pa nije teško ni zamisliti da bi nam netko uskratio, primjerice, internet i struju jer mu je dosta da ga nazivaju pogrdnim imenima i oduzimaju pravo na dostojanstveni život. Što bi se dogodilo? Pokušajte zamisliti obrat života po kojem u našem društvu homoseksualne osobe pripremaju sačekuše, a osvetničke bande po mračnim ulicama i parkovima napadaju čisto iz zabave zagrljene heteroseksualce. Prebijaju ih i mrcvare u fizičkom i psihičkom smislu. Zamislite samo kako bi izgledao svijet u kojem heteroseksualci ne bi mogli dobivati zaposlenja samo zato što im je priroda heteroseksualna. Ponavljam, LGBT zajednica plaća iste poreze državama, stoga valjda onda ima pravo u programima javnog radija i javne televizije slušati i gledati programe o svojim interesnim sferama. Ili treba početi raditi hermetične TV programe u kojima se vole mama i mama ili tata i tata? Možda gay radio koji se bavi samo gay problematikom? A na koncu konca i bolnice i dispanzere za gay populaciju? Treba li se dijeliti još jače od toga kako smo sada podijeljeni? Trebamo li se većini zahvaljivati što nas priznaje i tolerira naša osnovna prava? Pa što je s našim pravom na identitet?
Puno je posla pred gay zajednicom. Prvo da radi Pride po svojem modelu, originalan, bez papagajskog oponašanja prežvakanih gologuzih plesača. Da na dan obilježavanja svog ponosa javno obogati prostore po kojima se kreće. Prošlo je vrijeme bubnjeva i parola, a stasalo ono za klesanje kipova po parkovima i trgovima. Prošlo je vrijeme kad nas se ocjenjivalo po spolnim radostima i izborima. Danas je zaista nekulturno govoriti tko to kako čini. Zamislite kad bismo se bavili detaljima kako to čini heteroseksualna zajednica? Iako bi bili zaprepašteni na koliko bismo sličnosti naišli. Danas je stasalo vrijeme duhovne snage manjine, njene mentalne i emotivne sveprisutnosti, ona traži svoje mjesto i uzet će ga milom ili silom. Upravo o tome govori moja knjiga. Duboko osjećam vrijeme o kojem pišem, nisam član nikakve organizacije i ne predstavljam ničije pokrete osim onog za dozrijevanje svih ljudi i njihovih odnosa. Mogu odgovorno potvrditi da je roman "Mama Medeya" namijenjen heteroseksualnoj zajednici pa tek onda svima drugima. On je prilika da nas se upozna iznutra, ispod kože i uvjeri se kako zapravo svi živimo jedan jedinstveni život, a tako daleko jedni od drugih. Patetično? Pa neka je! Svijet je postao toliko bezdušan da mu malo patetike može goditi kao što poslije suše zemlji gode kišne kapi. Možda se ponovno probude moralni invalidi i pokrenu još jednu hajku tvrdeći kako sam ugroza njihovoj djeci odrasloj uz "Malog princa". Spalite Andersena i braću Grimm i sve koje su zabunom već isklesali režimi jer još ništa nisu saznali o njihovoj intimi.
Vaša urednica Bora Babić kazala je kako je ovaj roman zapravo nastavak vašeg "Kristalnog kardinala". Koliko i u "Mami Medeyi" ima autobiografskih elemenata i koliko ste sebe unijeli u tu knjigu? Gledate li na pisanje kao na terapeutski čin?
Možda se "Mama Medeya" samo dobro naslanja na šokantne priče Kristalnog kardinala. Svako je takvo djelo sa svojim autorom povezano sudbinskim krvotokom. To zna biti bolno, ali nema milosti u razotkrivanjima zbog vlastitog napretka, samoizlječenja traumi. Ako je moje autorsko pismo umjetnost, a umjetnost liječi, onda terapeutski čin u mojoj umjetnosti ima snažan učinak. Zahvalan sam što mi je Bog probudio svijest i otkrio alate kako bi se oslobodio za života u ovom obliku i na ovoj planeti.
Jedan od brojnih slojeva u vašoj knjizi jest gorko-slatki odnos glavnog lika prema svom rodnom kraju kojeg voli, a koji ga odbacuje. Što vas je nagnalo da odaberete baš Baranju kao važno mjesto u romanu? Koliko mi je poznato, proveli ste u tamo neko vrijeme, istražujući taj kraj i živote njegovih ljudi, a putevima svog junaka otišli ste i u San Francisco - što ste u tim boravcima naučili?
Naučio sam da je ljubav najsnažnija emocija koju smo sposobni osjetiti, primiti i dati. Velika senzacija i blagoslov svakome tko ju je u milosti primio i dijelio. Nitko nije prestao ljubiti majku, ma koliko da ga je protuprirodno odbacila i uskratila mu tu kozmičku emociju. Od vlastite sam majke, kao i od domovine, žicao ljubav kao pas kost. Ali ono što molimo, želimo i ono što istinski moramo, ne podudara se uvijek i računica ne ispada idealno. Bio sam tragično izranjavan od mojih majki, uvrijeđen i bijesan. Osjećao sam se odvojen od drugih, smrznut iznutra, kao da sam zatočen u prošlosti. No, prošlost nije budućnost i morao sam promijeniti priču. Voljeti domovinu za mene je isto kao i voljeti vlastitu majku. Siguran sam u tu emociju, mada slutim da je uz samo trunku nepažnje sigurnost najveće zlo, najveći neprijatelj mojeg razvoja i napretka. Usprkos godinama pun sam idealizma, to je valjda bolje od cinizma kojim sam okružen. Ne smatram se nikakvim piscem - među njima je velika gužva, a ja volim mir, otvoreni prostor, volim stvaranje jer tada kao da ja nisam stvaran. Što Baranja i San Francisco imaju zajedničko upravo je ono o čemu sam govorio; slobodne horizonte, otvorene prostore, iste vjetrove, emociju mladog ljubavnika početnika koju sam tamo primio i ostavio i uz koju sam odrastao u nekog drugog čovjeka.
Prošle godine, prije objave romana, kazali ste kako se “već sada osjeća ta bura, nova energija koju bi mogla donijeti ‘Medeya’”. Vjerujete li u moć umjetnosti da potakne društvene promjene?
Nema toga što umjetnost ne može pokrenuti. Zamislite kakva je to snaga kad jednim dahom može zagrliti, pomilovati i ozdraviti svijet. Duboko osjećam vrijeme o kojem pišem, nisam član nikakve organizacije i ne predstavljam ničije pokrete osim onog za dozrijevanje svih ljudi i njihovih odnosa. Mogu odgovorno potvrditi da je roman “Mama Medeya” namijenjen heteroseksualnoj zajednici pa tek onda svima drugima. On je prilika da nas se upozna iznutra, ispod kože, da se napokon uvjere kako zapravo svi živimo jedan jedinstven život, a tako daleko jedni od drugih. Patetično? Pa neka je! Svijet je postao toliko bezdušan da mu malo patetike može goditi kao što poslije suše zemlji gode kišne kapi.
Od dosadašnjih čitatelja primio sam suosjećajnost i podršku da istrajem na putu koji sam prepoznao kao svoju sudbinu, ali i puno ljubomornih ugriza prikritih, “neautanih”, nerealiziranih latentnih gayeva koje inače u romanu nazivam pederima - jer peder je za mene karakterna osobina. Nisam iznenađen. Razumijem svijet podvojenih, lažnih, izgubljenih, skrivenih i znam se nositi s time. Nije mi teško zamisliti kako je to prepustiti se svijetu koji ti život pretvori u traumu. I samom mi se u nekom trenutku činilo kao da mi život klizi u kaos i morao sam ga čvrsto primiti u svoje ruke. Iz ožiljaka naučio sam se uzdići i rasti. Kada me grube riječi žele srušiti, dobijem snagu, mogu ih pokoriti i preusmjeriti. Strašno mi je važno znati tko sam to ja. Pogledati sam sebi u oči, prihvatiti se, ne skrivati o sebi ni jedne važne stvari, izboriti se sa svime u sebi i punim pravom inzistirati da svatko drugi to poštuje. Ja svoju istinu skupo plaćam, no do danas nisam prestao raditi na njoj. Na kraju ovog razgovora svim uplašenim gay ženama i muškarcima, ali i žrtvama svih vrsta nasilja, poručio bih: “Iziđite iz ormara. Svijet vas treba. “Autajte” se! Čovjekov status u društvu ograničava samo njegov strah”.
