Umjetnički gledano, ova 2024. godina je velikih obljetnica – godina u kojoj slavimo sto godina rođenja Picelja, Knifera i Vanište. Hoćemo li doista to i slaviti, tek ćemo vidjeti. Velikih najava njihovih retrospektivnih izložbi još nema. A dok čekamo, zagrebački MSU starta s još jednim velikanom, onim kojem je baš Vaništa bio profesor na arhitektonskom fakultetu – Tomislavom Gotovcem. Povod nije okrugla obljetnica, štoviše Gotovčeva retrospektiva "Uzlazno silazna genealogija" otvara se 9. veljače na umjetnikov 87. rođendan, ali jest činjenica da se ta izložba u Zagrebu čeka jako dugo, jer posljednja je bila 2003. Stoga, kada je Gotovac u pitanju, ekipa MSU s velikim se osmijehom prihvatila ovog zadatka koji je ostavština iz programa bivše ravnateljice MSU Zdenke Badovinac.
U punom su zamahu na njezinu postavljanju prema konceptu francuskog kustosa Pierrea Bal-Blanca. Prostirat će se na dva kata podijeljena u pet međusobno povezanih dijelova. U interpretaciji Bal-Blanca, rad Tomislava Gotovca predstavljen je nizom fotografija, projekcijama njegovih filmova te rekvizitima i kostimima iz njegovih performansa. Bit će tu čak i vrata njegova stana iz Krajiške 29, u kojem je živio cijeli život i koji je i sam u cijelosti danas njegovo umjetničko djelo. Cjelina postava u konačnici otkriva zašto je konceptualni umjetnik Tomislav Gotovac, poznat i pod matronimom Antonio G. Lauer, koji preuzima 2005. kada je osjetio potrebu da prekine sa svime od prije, na kraju postao povijesna figura bez presedana.
– U dio zagrebačke izložbe integrirana je i izložba o Gotovcu koju je Bal-Blanc radio u Tirani 2021. gdje daje opsežan pregled njegova sveobuhvatnog stvaralaštva. Ova izložba k tome ne donosi samo uvid u Gotovčevo stvaralaštvo već i niz međunarodnih i domaćih autora od 60-ih godina prošloga stoljeća do danas, koji imaju određene poveznice s Gotovčevim radom, a kao što su to Ivan Ladislav Galeta i Pansini. Uglavnom, svi u muzeju iznimno smo uzbuđeni, Pierre nam je donio nov, svjež pogled na Gotovčevo stvaralaštvo, a vjerujemo da i publika jedva čeka Gotovca. Naime, prostor njegova djelovanja bio je javni prostor, bio je dio svakodnevice Zagreba i primijetila sam radeći na nizu projekata vezanih za Gotovca da puno građana koji nisu stručna publika dobro poznaju njegov rad – kazala je nova ravnateljica MSU Vesna Meštrić, suradnica na izložbi. Većina radova posuđena je iz kolekcije umjetnikove kćeri Sarah Gotovac, u suradnji s Institutom Tomislav Gotovac koji je i danas nalik 'kabinetu čuda' i gdje je svaki predmet posvećen njegovoj kompleksnoj stvaralačkoj ličnosti, karakteru koji je naginjao prikupljanju najrazličitijih predmeta koji su postajali dijelovi većeg sustava, asemblaža in situ. Paralelno ćemo vidjeti i djela iz fundusa MSU iz svih faza njegova djelovanja.
Tomislav Gotovac rođen je 1937. i s kraćim prekidima zbog studija režije u Beogradu, u Zagrebu je živio do smrti 2010. Bio je redatelj, glumac, multimedijalni i konceptualni umjetnik, hrvatski začetnik performansa koji je utabao trnovit put marginalnosti po kojem se ne puno lakše od njega probijaju i današnji umjetnici. Perfekcionist, koji je svaki svoj performans promislio do najsitnijeg detalja, bilo da je od jutra do mraka danima živio nasred Trga bana Jelačića ili se gol odlazio kupati u fontanu na Trgu žrtava fašizma. Fotografijom se počeo baviti krajem 50-ih godina prošloga stoljeća, eksperimentalnim filmom i multimedijskim istraživanjima od 1960., a godine 1954. izveo je svoj prvi performans u Mostaru. On je prvi naš umjetnik koji je, služeći se vlastitim nagim tijelom, izražavao svoj umjetnički izričaj te time zadobivao pažnju publike.
Gotovac uzima tijelo kao ready-made; on je predmet svoje umjetnosti i vlastito tijelo postavlja u različite situacije i događaje na javnom mjestu. Radovi su mu izlagani diljem svijeta pa i u Centru George Pompidou u Parizu, a predstavljao nas je i na Venecijanskom bijenalu na poziv glavnog kustosa. Godine 1981. posebno je bio aktivan.
Točno u podne 13. studenoga gol je krenuo iz haustora u Ilici 8 (gdje od 2013. na asfaltu stoji spomen-ploča s otiskom njegovih stopala u sjećanje na taj događaj) prema glavnom trgu dižući ruke uz povike "Zagreb, volim te!". Na pohodu prema Trgu Republike, klečao je i lijegao na asfalt, ljubio ga... Stigavši na Trg, uhićen je. Pušten je za svega desetak minuta zato što najvjerojatnije za onaj sustav nije bio dovoljno subverzivan. Gledan je više kao neki bezopasan ridikul koji nikako ne ugrožava tekovine revolucije bivše države.
I dok neku dozu političkog performansa danas gledamo svakodnevno, za razliku od tih aktera koji svojim performansom smanjuju kvalitetu našeg života, umjetnički performans poput Gotovčeva nije išao ni protiv koga, a cilj mu je bio da nas možda osvijesti ili kako je Gotovac kazao: 'pruži mogućnost općinstvu da sve shvati ironično, a ne obvezujuće. Sve što sam radio na ulicama bio je moj sukob sa stvarnošću na pasivan način jer nikoga nisam silio da čini to isto'.
