Nakon što je 24 godine za kormilom Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu stajala Snježana Pintarić, na čelo jednog od najvažnijih hrvatskih muzeja zasjela je Zdenka Badovinac. Slovenska kustosica impresivne biografije "vlast" je preuzela 1. ožujka, a da ne planira gubiti vrijeme, pokazala je odmah. Po njezinu dolasku MSU se uključio u inicijativu Artists at Risk u sklopu koje su ponudili muzejski apartman ukrajinskim umjetnicima u izbjeglištvu te ekspresno organizirao tematsku izložbu "Tužne pjesme rata" u solidarnosti s narodom Ukrajine.
Što vas je motiviralo da se prijavite za ravnateljicu Muzeja suvremene umjetnosti?
Veliki dio profesionalnog života posvetila sam stvaranju drugačije vizije muzeja suvremene i moderne umjetnosti, to je "materijal" koji me izaziva i zanima. MSU je muzej s jednom od najboljih zbirki u regiji, a kulturno-umjetničko okruženje u Zagrebu vrlo je živo i poticajno. Zagreb je također vrlo blizu Ljubljane, a veze dvaju gradova mogle bi biti jače nego što jesu.
Iako su Ljubljana i Zagreb vrlo blizu, zbog novog ste se posla morali i preseliti. Kako je to utjecalo na vas?
Preko tjedna sam u Zagrebu, vikendom u Ljubljani, trudim se imati najbolje od oba grada. U Zagrebu sam kratko i još nisam u potpunosti osjetila njegov puls, stalno uspoređujem dva grada i, unatoč blizini i mnogim sličnostima, postoje i velike razlike. Te razlike me jako stimuliraju i inspiriraju, mislim da bi se svatko trebao barem privremeno preseliti u drugu sredinu kako bi se riješio rutine i postao kreativniji u svom poslu.
Izjavili ste da financijska situacija MSU nije idealna. Kako namjeravate tome doskočiti?
Financijska situacija stvarno nije idealna, ali nije nigdje, ni u jednoj kulturnoj ustanovi u Hrvatskoj, kao ni u Sloveniji gdje sam se uvijek borila s pothranjenom institucijom, iako je kod nas financiranje kulture malo stabilnije. No moram reći i da sam u Gradu primijetila želju da se ti uvjeti počnu ozbiljnije shvaćati, a u rješavanju ovih problema jako pomaže i Upravno vijeće muzeja.
Čini se i da, bar jedna vrlo glasna manjina, često protestira protiv odvajanja novca za kulturu koju ne vide kao profitabilnu granu. Treba li kultura uopće podlijegati zakonima tržišta – generirati profit ili propasti?
Ovakvo nerazumijevanje uloge kulture u društvu nije prisutno samo u Hrvatskoj. Nakon pada socijalizma neki su mislili da sva kultura treba biti na tržištu i da su umjetnici koji žive od javnih sredstava paraziti, da kulturne institucije moraju prilagoditi program kako bi otvorile vrata što većem broju posjetitelja. Nijedna umjetnost koju danas gledamo u muzejskim zbirkama, koja je danas predmet školskih programa i promovira državu, u vrijeme svog nastanka nije se prvo dokazala na tržištu. Prvo je dobila simboličku vrijednost zbog nisko plaćenog ili čak besplatnog rada kritičara, povjesničara umjetnosti i zbog toga što su umjetnici i umjetnice jedni druge prepoznavali kao dobre i jedni se na druge referirali. Prečesto nismo svjesni da je ono što je danas poznato kao kanon i što ima tržišnu vrijednost omogućio neprofitni rad mnogih uključenih u umjetnički sustav. Da se umjetničko stvaralaštvo ne bi velikim dijelom financiralo javnim sredstvima, tržište ne bi imalo što plasirati. Da ne spominjem da bismo ostali bez knjiga, filmova, vizualne umjetnosti, plesa, a naši bogataši ulagali bi samo u aute i vile.
Koji su prvi potezi koje planirate na čelu MSU?
U svom sam programu istaknula novi postav zbirke, veće međunarodne integracije te sinergije unutar samog muzeja, lokalnog i regionalnog okruženja. Sve su to ciljevi za koje je potrebno određeno vrijeme za realizaciju. No, kad sam došla u muzej, stalna zbirka nije stajala i predugo bi se čekalo na konačni postav pa sam kustosima predložila da odmah počnemo raditi na seriji izložbi iz zbirke koje bi brzo i bez većih priprema reagirale na stvarnost u kojoj se nalazimo, u kojoj se krize sve brže mijenjaju i utječu na naš rad i život. Prvu izložbu iz te serije nazvali smo "Tužne pjesme rata" i već smo je postavili, a sljedeća će biti otvorena prije ljeta. Ta serija brzo postavljenih izložbi služit će kao laboratorij za novi stalni postav. Seriju smo nazvali "Zbirka kao glagol" naglašavajući tako da muzej radi za svoj okoliš, da sukreira svoj kontekst i da umjetnost nije pasivan objekt koji izvlačimo iz depoa radi provjetravanja, već da je možemo uvijek postaviti u aktivni dijalog s našom stvarnošću.
Zašto vam je važno da i MSU promptno reagira na svjetske događaje?
Došla sam u MSU ubrzo nakon što je počeo rat u Ukrajini. S kolegicama iz muzeja željele smo odmah reagirati i izraziti solidarnost s ukrajinskim umjetnicima te dati podršku svim ruskim umjetnicima koji se opiru Putinovoj agresiji. MSU je odmah potpisao pismo međunarodne muzejske konfederacije Internacionala koje je osudilo taj rat. Pridružili smo se i inicijativi Artists at Risk te smo ponudili mogućnost korištenja našeg apartmana u muzeju ukrajinskim umjetnicima. Muzej treba odgovoriti na ono što se događa u realnosti, nikako ne može biti pasivni objekt okolnosti u kojima se našao. Katastrofe kao što su pandemija, rat u Europi, ekonomska kriza koja slijedi zasigurno transformiraju naše živote, a tako i kulturne institucije i umjetnost. Naivno bi bilo zatvoriti se u kulu od bjelokosti i posvetiti se samo "svom radu". Naša profesija nije nešto dano zauvijek, ne, muzejski radnici i umjetnici se danas bave stvarima koje nekada nisu bile u njihovoj domeni, postali su edukatori, znanstvenici, socijalni radnici. Muzeji su prostori gdje se različita znanja isprepliću i gdje se kao u nekom laboratoriju pokreću razne interakcije koje omogućuju drugačija zamišljanja našeg društva.
Što nam možete otkriti o događanjima i izložbama u MSU u sljedećem razdoblju?
Otvorili smo odličnu izložbu Tine Gverović i Siniše Ilića u Zbirci Richter, a uskoro ćemo otvoriti projekt Animafest koji uključuje izložbu i otvorenje svjetskog festivala animacije. Sve to pripremamo u suradnji sa Zagreb filmom. Prije ljeta otvorit ćemo i drugi dio naše serije "Zbirka kao glagol". Čekamo još konačnu informaciju o financiranju iz Grada i tada ćemo objaviti godišnji program izložbi.
MSU je jedan od posjećenijih muzeja u Hrvatskoj iako je pandemija, naravno, malo poremetila stvari. Kako planirate privući stare, ali i neke nove posjetitelje? Kako vi gledate na ulogu muzeja u društvu, što bi on trebao predstavljati zajednici?
MSU ima puno aktivnosti, ne samo izložbenih već i koncerata, kina i kazališta. Osim toga, stalne su glazbene i druge edukativne radionice za djecu i mlade. Kao takav, MSU služi i kao svojevrsni kulturni dom i za okolne stanovnike, koje sada nastojimo aktivnije uključiti u naše programe. Trebamo pomoći zajednicama da osvijeste da je MSU njihov kulturni dom, kao takav ćemo ga još više promovirati, ponudit ćemo ljudima koji tamo žive i druge načine korištenja. Kao što znate, MSU je jedna od najvećih zagrebačkih kuća po svojoj veličini i trenutačno nudi prostor nekim muzejima, poput Prirodoslovnog muzeja, Muzeja za umjetnost i obrt, Školskog muzeja, koji su oštećeni u potresu. MSU je tako postao i muzej solidarnosti i kao takav trebamo ga malo bolje artikulirati i naglasiti ulogu institucije u posebnim situacijama kao što je epidemija, rat i potres. U tu artikulaciju moramo sada uložiti neki veći intelektualni trud i pokušati sve to povezati s misijom muzeja i umjetnosti, ništa u muzeju ne smije izgledati kao da je slučajno došlo i kao da će tako i otići.
Donedavno, dugi niz godina bili ste ravnateljica slovenske Moderne galerije, a vaš rad je prepoznat i cijenjen nadaleko. Koja postignuća vi smatrate svojim najvećim uspjesima?
Procjenjujem da je, uz neke od izložbi koje sam kurirala, uglavnom riječ o formiranju prve istočnoeuropske kolekcije Arteast 2000+, osnivanju Muzeja suvremene umjetnosti Metelkova, pokretanju Međunarodne konfederacije europskih muzeja... A vjerojatno bi se našlo još ponešto.
Unatoč tome, mandat na čelu Moderne galerije nije vam produžen i mnogo se pisalo o tome da je to bila politička odluka desno nastrojene vlade. Kako danas gledate na ta događanja? Kakva su to politička previranja u Sloveniji i kako utječu na kulturu i umjetnost?
Nisam dobila još jedan mandat i moja je ocjena da se to dogodilo politički motiviranim odlukama. Štoviše, 2020. istekao je mandat šestorici ravnatelja slovenskih nacionalnih muzeja i nitko od nas nije bio ponovno izabran, a među nama su bili ravnatelji s jakim međunarodnim referencama, koje su tada zamijenili nepoznati ljudi. Sadašnja je vlast preuzela dužnost prije dvije godine, gotovo u isto vrijeme kada je proglašena epidemija, a tu situaciju iskoristila je i za pojačavanje represivnih mjera i obračun s političkim protivnicima. Posljednjih godina kultura u Sloveniji pretrpjela je veliku štetu, ne samo u institucijama nego su mnoge nevladine organizacije pogoršale uvjete rada, kritični umjetnici su izravno ili neizravno kažnjeni, ministar kulture je smanjio autonomiju ekspertnih grupa itd.
Većina mojih kolega u muzeju jako me lijepo dočekala. U muzeju ima puno lijepih izazova, a i puno problema koji se mogu riješiti, očekivanja su velika, ali promjene zahtijevaju svoje vrijeme. S kolegama i kolegicama morat ćemo zajedno pljunuti u ruke i odrediti prioritete s kojima ćemo se uhvatiti u koštac. Neće se moći riješiti sve probleme u isto vrijeme, ali ljudi žele raditi i što prije napraviti vidljive promjene. Moje prve suradnje s kustosima bile su vrlo inspirativne i već su urodile plodom te se veselim daljnjim koracima, objašnjava ravnateljica na pitanje kakva ju je atmosfera dočekala kada je iz Ljubljane stigla u zagrebački Muzej suvremene umjetnosti.
