Mlada slikarica Jelena Bando pozicionirala se na suvremenoj likovnoj sceni prepoznatljivošću umjetničkog izričaja, vještim balansiranjem između slikarskog i crtačkog umijeća. Serijom novih radova “Nice to meet you / Drago mi je”, do 27. rujna izloženih u zagrebačkom MSU, progovara o našoj ranjivosti i odvažnosti da podijelimo s drugima najintimnije osjećaje i tako budemo izloženi. Na 16 ulja na platnu dimenzija 150x160 cm predstavlja portrete svojih prijateljica i prijatelja, redovitih posjetitelja svoga atelijera. Njezin studijski prostor, smješten u centru grada, kao da poziva da navratiš u to svijetlo mjesto, s udomljenim sobnim biljkama i šalicama za kavu postavljenima nasuprot ulazu u atelijer, a na putu prema fotelji koja čeka goste. U tom kontekstu nešto je terapeutsko u tim radovima, no na promatraču je da stvori svoj dojam.
Kako su nastajale slike iz vašeg novog ciklusa?
U tom ciklusu portretiram svoje prijatelje i ljude, koji su, kako ste rekli, redoviti posjetitelji mog atelijera, kroz njihova emocionalna stanja. Tijekom procesa slikanja povezujem se s njihovim emocionalnim stanjima na osobnoj razini, opažajući interakcije s njima kao oblik suosjećajnog stvaranja kroz koje se transformira svaka strana. Tako se i naziv serije radova spontano nametnuo kao poruka koja dovršava transformaciju o kojoj sam započela „govoriti“ na platnima. Sa svakog portreta zatim izdvajam određeni apstraktni element ili detalj koji potom slikam uvećan na zasebnom platnu istih dimenzija. Apstraktni element otkriva skrivenu emociju koja predstavlja nečije unutarnje stanje kojim ujedno težim i osloboditi promatrača.
Gledali smo, ako se ne varam lani, i vašu izložbu “By the Bay” inspiriranu posjetom zaljevu Ha Long u Vijetnamu i velikim problemom negativnog utjecaja koji masovni turizam ima na tamošnju prirodu. Tematski se dosta naslanja na situaciju s koronavirusom u kojoj je sve usporilo pa smo vidjeli kako je bilo malo dovoljno da se priroda počne oporavljati. Zar nam treba doista nešto tako strašno kao virus da se opametimo po pitanju ekologije?
Serija “By the Bay“ referira se na najpopularnije turističko mjesto u Vijetnamu koje je na listi UNESCO-ove svjetske baštine. Izgleda spektakularno i poznat je po tisućama vapnenačkih otoka i otočića. S obzirom na to da je jedini način dolaska u zaljev turističkim brodom, nestvarno izgleda slika stotina brodova i čamaca koji se gužvaju u tom prostoru ostavljajući za sobom trag zagađenja. Ta slika potaknula me na razmišljanje o održivosti i destruktivnosti masovnog turizma na okoliš i lokalnu zajednicu. Osjećaš se loše na više razina, i kao turist koji očekuje prekrasno iskustvo posjetitelja, ali i kao čovjek koji na kraju krajeva sudjeluje i doprinosi svemu tome. Što se tiče virusa, s obzirom na to koliki je broj ljudi od njega umro te s obzirom na zdravstvene i društvene implikacije koje je izazvao i koje će izazvati, on nam sigurno nije trebao. Svakako da je zemlja klimatski prodisala za vrijeme zatvaranja svega, ali s druge strane to je dovelo do ekonomskih i svih drugih kriza koje ćemo osjećati još dugo. Svjesnost je nužna, a počinje od pojedinca. No svakako vjerujem da će se svijet okrenuti drugim stvarima nakon što pandemija završi, samo je isto tako i pitanje koliko će ta nova svjesnost dugo trajati u svima nama.
Angažirani su bili i vaši “Susreti u nestajanju” u kojima stavljate naglasak na problematiku i ugroženost domorodačkih zajednica iz različitih zemljopisnih područja. Što je bio okidač tog interesa?
Taj interes vučem još od serije “Drugi“. Jednostavno me oduvijek zanimalo što se danas događa s kulturama drugih i dalekih naroda, zanimali su me odnosi između različitih civilizacija koji su uglavnom bili obilježeni nerazumijevanjem i sukobima, a ne znatiželjom i suradnjom. Kod „Susreta u nestajanju“ sam uglavnom kroz literaturu putovala do tih zajednica, učila o njima, ali nije bilo stvarnog susreta. Usmjeravam promatrača da kroz rad shvati nužnost brige za drugoga. Najlakše je uvući se u ulogu ignoranta, razmišljati na način “ako se ne događa meni, ne događa se uopće“. Tu vidim svoju društvenu ulogu, da kroz svoj rad barem pokušam ukazati na svijest o određenim problemima. Ako to uspijem, prvi korak je napravljen, iskra je zapaljena te kreće promjena.
Koliko je korona utjecala na umjetnost?
Pandemija je svakako utjecala na umjetnost u našoj zemlji, razgovarala sam i s kolegama o tome. Pogledajte samo što se dogodilo EPK-u. Rijeka je ove godine grad kulture, puno se toga isplaniralo, nešto se događa, ali sigurno ne u opsegu u kojem je zamišljeno. Ipak su izvedbene umjetnosti najpogođenije, glazbena umjetnost posebno, koncerti se ne održavaju, a i pitanje je kako će sve to izgledati jednom kada ovo prođe, ostavit će traga, posebno kod onih koji su imali stvarnija i gora iskustva. Što se mene osobno tiče, odgodila mi se važna izložba, World Art Tokyo 2020, koja se trebala dogoditi početkom godine u Japanu. I ova izložba se nekoliko puta odgađala, a bila sam uvjerena da se ni 28. kolovoza neće otvoriti s obzirom na to da je broj novozaraženih drastično skočio. Imamo još nekoliko mjeseci do kraja godine, optimistična sam i nadam se da nam uskoro stižu bolji dani u svakom pogledu.
Živjeli ste i radili i u Parizu i u Berlinu. Koje su osnovne razlike kada uspoređujete tamošnju umjetničku scenu s hrvatskom?
Tržište je svakako velika razlika. Također, nemjerljiva je razlika u količini događanja, kvaliteti i značajnosti muzeja, izložbenih mjesta, galerija. Svima je, a pogotovo mladom čovjeku, važno što više toga gledati, upiti, razumjeti te mi je utoliko žao da se kod nas više vremena i resursa ne odvaja za umjetnost i kulturu, počevši od malih nogu.
Pokrenuli ste Festival 36 Mountains. Kako ga vidite za deset godina?
Želja mi je da preraste u cjelogodišnji događaj, da se ne bazira na jednom događaju koji traje pet dana svake dvije godine.
Kada ste se počeli baviti slikarstvom?
Ne sjećam se trenutka, nekako mi se čini da je to oduvijek.
