Nakon odgledanih 16. dana hrvatskog filma možemo biti posve zadovoljni stanjem u svim segmentima filmske produkcije izvan dugometražne igrane.
Posebno su projekcije eksperimentalnih, animiranih, kratkih i srednjometražnih igranih filmova pokazale prilično veliku tematsku i stilsku šarolikost, koja nagovještava da bi uz malo više hrabrosti i spremnosti na rizik kod autora i državnih povjerenika, a tome bi trebali pogodovati posljednji uspjesi dugometražnih filmova, pulske festivale sljedećih godina mogli zapuhivati neki svježiji vjetrovi.
Posebno veseli što su u toj raznolikosti veliki udio dali već debelo afirmirani filmaši kao u slučaju Snježane Tribuson (dobitnica nagrade kritike za igrani film “Tri priče“). No, ako je već bilo poznato da se voli priklanjati žanrovksom filmu, samo što od “Tri muškarca Melite Žganjer“ nismo imali povoda za velike pohvale, malo nas je od Branka Schmidta očekivalo suptilnije postupke iskazane u dokumentarcu “Panj pun olova“, za čiji je scenarij dobio nagradu žirija.
Bilo je jako poticajno vidjeti i to da je u sredini gdje se cinično, zločesto, kalkulanstki ili naprosto medijski poželjno relativiziraju ama baš svaki uspjeh ili uspješna karijera veličanje Ante Babaje (dobitnik glavne nagrade žirija, nagrade za životno djelo i nagrade kritike) proteklo s nepodjeljenim odobravanjem. Valja se ponadati da je to barem malo rezigniranom filmašu podiglo (životni) moral i vjeru da je cijenjen barem među kolegama i strukom, ako već njegov posljednji dokumentarac “Dobro jutro“ ne čeka u kinima ništa blistaviji život nego što ga je prije petnaest godina imao njegov prethodni film, gotovo neprimjetni “Kamenita vrata“.
Manje je bilo lijepo vidjeti da je među publikom na festivalu bilo jako malo, ili nimalo, publike koja nije pripadala nekom od slojeva struke, kao i to ponavljanje stare navade da se filmaši, njihove ekipe i prijatelji dignu i napuste dvoranu Studentskog centra istoga trenutka kada završi emitiranje njihovih filmova.
