Objaviti jednu knjigu je uspjeh. Nakon prvijenca stvoriti publiku pa učiniti potrebu za drugom, trećom ili petom još je veći uspjeh. Međutim, objaviti više knjiga nego što je godina spisateljskoga staža mogu tek rijetki. Dijakronijski gledano, još od renesanse i Mavra Vetranovića, preko romantizma i Petra Preradovića, pa kasnije Augusta Šenoe, Vjenceslava Novaka i Miroslava Krleže, kao najplodnijih pisaca svoga vremena, pa sve do današnje suvremene književnosti, hrvatska je scena pisane riječi bogata i takvim endemičnim pojavama. Koja je tajna hiperproduktivnosti tijekom koje se ne gubi na kvaliteti, otkrili su neki od naših najplodnijih i najčitanijih autora.
Najproduktivniji hrvatski autor bez premca je Pavao Pavličić. Smatra se pionirom kriminalističkoga žanra u Hrvatskoj, a poznat je i po svojim feljtonističkim zapisima, kao i onim autobiografskim. Pisao je knjige za djecu, eseje, lirsko-memoarsku prozu, znanstvenu literaturu... U listopadu netom završene godine objavio je svoju jubilarnu stotu knjigu, triler “Bakrene sove”.
Ne broji, nego stvara
– Pišem vrlo lako, ali važnija stvar u cijelom procesu je da me pisanje veseli. Dnevno na pisanje odvojim maksimalno dva sata, a možda je i tajna u tome što ne znam pisati drukčije nego da unaprijed sve smislim, odnosno da imam jasan i razrađen plan kojeg se pridržavam – govori Pavao Pavličić. Kada je riječ o Pavličićevu najplodnijem razdoblju, u šali kaže kako se ni danas u zreloj dobi ne može požaliti na manjak produktivnosti, posebice jer je i nakon stote knjige izdavačima predao dva nova rukopisa.
– Predao sam izdavaču jedan krimić, “Štićena osoba”, a drugi, koji je na tragu knjige “Pohvala starosti”, zove se “Pohvala tijelu” – govori Pavličić. Ako se, pak, najplodnije razdoblje gleda po najvećem prihvaćanju od publike, onda bi to bilo, ističe akademik, vrijeme osamdesetih godina kada su se u vrlo kratkom vremenu u književnoj, ali i filmskoj orbiti našli i nagrađivani “Večernji akt”, i dječji bestseler “Trojica u Trnju”, kao i scenarij za film Zorana Tadića “Ritam zločina”, inspiriran pripovijetkom “Dobri duh Zagreba”.
Još jedan autor koji se može pohvaliti troznamenkastim brojem objavljenih djela svakako je i Luko Paljetak. Osim zbirki poezije, objavio je i brojne knjige studija, feljtona, ogleda te monografija, a smatra se i jednim od najboljih hrvatskih prevoditelja koji, ponajviše poeziju, ali i prozna i dramska djela s francuskoga, engleskoga i slovenskoga prenosi na materinski jezik.
– Ne znam točan broj objavljenih knjiga jer ja sam tu da stvaram, a ne da brojim – govori Paljetak. Iako je svoju karijeru započeo u zadarskom Kazalištu lutaka i neraskidivo je povezan s dramom, poezija je ipak njegov najprirodniji “modus operandi”.
– S pomoću stiha najlakše i najbolje izražavam ono što osjećam, ali i ono što se u meni osjeća – ističe Paljetak dodajući kako za njega boljega posla od pisanja – nema. U mladosti mu je, kaže, noć pružala poticajnu samoću i mir, a s godinama je shvatio da misli noću i misli danju nisu iste misli.
– Ne bih rekao da se mojim djelima proteže određena crvena nit. Više je to neka paučinasta nit koja se očituje kao težnja da uvijek stvorim nešto lijepo, čak i onda kada se možda ne čini lijepim – govori Paljetak ističući kako bi, da nije književnik, zasigurno bio slikar.
Ima i bezuspješnih pokušaja
I Pavličić i Paljetak dio svoga opusa posvetili su djeci. Međutim, kada je riječ o pisanoj riječi za najmlađe čitatelje, najpoznatija i najčitanija suvremena autorica svakako je Sanja Pilić. Njezine knjige “Sasvim sam popubertetio”, “Mrvice iz dnevnog boravka” te “Maša i Božić” oživjele su i na kazališnim daskama, a unatoč 33 objavljena djela u tridesetak godina književnog stvaralaštva, smatra da i nije riječ o nekoj zavidnoj brojci jer, kaže, mogla je i više.
– Zadnjih desetak godina objavljujem nekako u istom ritmu, odnosno jednu ili dvije knjige godišnje i pokoju slikovnicu, tako da ne pamtim neko specifično razdoblje koje bih izdvojila kao posebno plodno – govori Pilić dodajući kako najradije piše kada je dobre volje, obično u krevetu. Osim toga, ističe, voli imati motivaciju pa često piše i po narudžbi ili za Večernjakov natječaj za kratku priču na kojem je lani osvojila prvu nagradu.
– Osim dječje književnosti, rado pišem pjesme i kratke priče za odrasle. Zatim, veseli me smišljanje scenarija za strip “Kiki i ostali” koji izlazi u časopisu “Prvi izbor”. Svojedobno sam pisala i scenarij za strip “Matilda” koji je izlazio u Mili, a riječ je o simpatičnoj i rastresenoj sredovječnoj ženi – govori Pilić.
U grupu najvećih hrvatskih skribomana svakako treba ubrojiti i Branislava Glumca koji je objavio četrdesetak naslova među kojima je roman “Zagrepčanka” iz 1974. godine doživio trinaest izdanja, a preveden je na slovački, njemački i albanski jezik. Tu je i Tomislav Marijan Bilosnić koji je u svojih četrdesetak spisateljskih godina objavio sedamdesetak knjiga proze, poezije, kritika, putopisa i feljtona. S 45 objavljenih knjiga u trideset godina spisateljskoga rada može se pohvaliti i Miljenko Jergović, jedan od najvažnijih domaćih književnika današnjice. Osim čitateljske publike koju Jergović ima na domaćem terenu, njegova su djela doprla u gotovo sve dijelove svijeta: od europskih zemalja poput Njemačke, Portugala, Italije, Španjolske, Finske do Irana i SAD-a. Zavidna inozemna karijera, čija su djela prevedena na više od četrdeset jezika, jedan je od zaštitnih znakova i Miri Gavranu. Deset romana za odrasle, pedeset drama, libreta, monodrama, deset proznih knjiga za djecu, zbirka poezije, tek su dio Gavranova opusa.
– Shvatio sam s vremenom da se u teatru ozbiljne poruke mogu poslati kroz humor dok sam u prozi bitno ozbiljniji. Naime, knjiga se čita u osami i čitatelju romana je bitna zanimljiva fabula, lijepa rečenica i junaci koji prolaze kroz životnu avanturu s kojom se i mi možemo poistovjetiti – govori Gavran dodajući kako u svojim djelima preferira temu muško-ženskih odnosa protkanih podtemama poput obitelji, duhovnih traženja, ali i svih oblika manipulacije: od političke do intimne.
Sedamdesetak krimića, ali i tzv. bildungsromana, odnosno romana o odrastanju, krasi bibliografiju Gorana Tribusona.
– Mnogi su govorili da ću najbolje pisati u zreloj dobi, ali najbolji sam bio između 35. i 45. godine. Imao sam energiju, bio sam brz, pun elana. Danas imam mudrost koju nisam imao tada, ali vidim da energije kao nekoć nema – govori Tribuson. Da spisateljski posao nije jednostavan i uvijek osuđen na uspjeh, pokazuje i Tribusonov primjer.
– Svakako najviše volim pisati o sudbinama gubitnika i autsajdera, ali jednom sam pomislio kako mogu napisati povijesni roman. Odustao sam nakon što sam potrošio godinu dana na pripremu da bih na kraju shvatio da ne mogu napisati valjan dijalog osoba koje su živjele u 17. st. – govori Tribuson.
Pogledajte video s Večernjakove dodjele nagrade za najbolju kratku priču:
