Zato smo 22-godišnju karikaturisticu, animatoricu, stripašicu, spisateljicu upitali odakle ideja za najbolji i najveseliji kalendar koji popravlja raspoloženje grintavim Dalmatincima?
Tila sam napravit kalendar koji će oraspoložit ljude svaki dan kad se probude, mada, mi smo Dalmatinci – nasmijemo se, pa se odma vratimo žugat! Sve je počelo od moje rubrike "Na dobro Van doša" na DalmacijaDanas.hr i Facebook stranice koja je u misec dana privukla skoro dvije tisuće ljudi i stalno raste.
I sama naslovnica je intrigantna?
Ima bit da je uvik ta "prva" godina neka povijesno borbena, četrestprva, sedamdesetprva, devedesetprva. Eto, moja generacija će imati dvadesetprvu. Znam da čudno izgleda borba sprejem i maskom, ali slobodan život je uvik isti cilj. Ja sam samo dodala smijeh ka oružje.
Tata Željko i vi ga pod maskama dostavljate "od stana do stana". Kako ide?
Eh, navozali smo se, dok se on nije štufa. Mislija je da će to bit 50 komada, a ne 500. Sad odvezemo samo starijima, jer mi smo iz Spinuta, nama je sve van kvarta ka izlet. A upoznala sam puno dragih ljudi, uvik vedrih, drago im je dobit kalendar, nasmijat se makar pod maskom.
Zanimljivo je da su ga naručili Turistička zajednica Splita, Županija, pa gradovi Split i Solin. Je li to zato što su brzo lokalni izbori?
Ma ne virujem, nema ovo veze s politikom. Ima ljudi koji kažu da je ovo najbolji dalmatinski suvenir u zadnje vrime, da će ga čuvat ka knjigu. Tako je prepoznat. Još su neki gradovi bili zainteresirani, ali nisu znali šta radit s kalendarima koje su već naručili, a tiskaru smo već izludili.
Otvorena je vaša izložba, u prostorima Udruge Collegium Split kroz povijest. Zašto tamo? Zbog Covida ili zato što u muzejima i galerijama "za vas nisu čuli"?
Tamo se uz njih sastaju i izviđački volonteri iz cile Europe, a termin nam je ustupija dobri duh grada, Edi Perić. Lipo je izlagati u malom prostoru, udobno, ugodno, dobar kavomat, iako sam ja izlagala i velikim prostorima, na izložbama u MSU-u u Zagrebu, NOVA galeriji u Beogradu, Exportdrvu u Rijeci. Ipak, ovo je pravi dalmatinski kalendar, a ima li boljeg mista za početak od Palače, deset metri od sv. Duje i carskog Peristila. Da san ga svićom tražila, ne bi bolje ubola. Izložene su ilustracije iz kalendara, zapravo humor i život Dalmacije. Jedno je to gledat u rukama i na papiru, a potpuno drukčije u velikom formatu, na zidu. I ljudi mogu više obratiti pažnju, promisliti o slikama. Uđu pa pokazuju na plakate i govore: "Evo, ovo san ja“ ili "Evo, ovo je isti moj susid...“ Uglavnom, svi se prepoznaju.
Ima li u vašim stripovima ima politike?
Ja san ka i Meštar iz Velog mista – ne bi politiku u svoju butigu, mada je cili život politika.
Studentica ste pete godine Likovne akademije u Zagrebu, animacije. Već ste napravili dva animirana filma, je li animirani film vaša budućnost?
Tko zna. Volim animirani film, no stripovi i pisanja me sada više vuku od filma. Volim istraživati razne forme kreativnosti i sva srića da na Akademiji imam mentore koji me razumiju i podržavaju.
Pričaju da ste najbolji u strip-karikaturi. U čemu se zapravo najviše nalazite ?
Strip-karikatura je veliki zadatak jer traži da u jednom kadru napravite cilu priču, dakle da znate i crtati i napraviti scenarij, a zahvalna jer je kratka i neisušna. Nadam se da ću uz nju razvijati i druge projekte, s kojima će ući u suživot.
Pripremate novi film. Napisali ste roman pod radnim nazivom "Ako prođe, prođe", a pišete i drugi. O kakvim je projektima riječ?
"Ako prođe, prođe“ je kod izdavača, nadam se da će dogodine prijeći i na police. Rukopis su preporučili autori koji su već objavljivali hitove, a kao i karikature, i to je jedan roman pun humora, akcije i Dalmacije. Pripremila sam i knjižicu koja bi pratila rubriku "Na Dobro Van Doša“, 30 crteža svaki misec, jer za moje karikature ne triba gledat Dnevnik za razumit šta su tile reć. Njih ćete moći otvoriti i za pet godina i smijati se. E sad, hoće li se naći izdavač koji će to prepoznati, ne znam. Bilo bi lipo kad bi zazvonija telefon, pa neko reka: #Slušaj mala, pročita san u Večernjem, šalji to, da vidim šta se da učiniti". Nikad se ne zna. Kreativna sam, nemam mira, dovršavam studij, diplomski film, pišem i drugi roman, scenarije za stripove, ilustracije na globalnim platformama ...
Odakle vam inspiracija za sve to?
Život piše tako čudne priče da je nemoguće ustati se ujutro i ne pronaći nešto intrigantno i zanimljivo što je vrijedno stavljanja na papir.
Hoćete li ostat u Zagrebu ili ćete se vratit u svoj Split?
Tko zna, ja sam se već vratila tokom kovida. Imam u Zagrebu društvo, strip scenu, kafiće u kojima pijem kavu, ali ubi me magla, fali mi sunce. A volila bih koju godinu otić i van Hrvatske, upoznat ljude s kojima sam se virtualno sprijateljila ili nove. Ja bih svuda, ali da je tamo i sunce i more.
Je li istina ono "što južnije - to tužnije"?
Rekla bih obrnuto, Tisja uveseljava ljude, ja im se trudim dat osmijeh, splitski pisci i pjesnici su carevi humora. Po meni je najviše istina ono "što južnije – to lipše vrime, toplije, i bolja klima“. Mediteran je moja ljubav.
Izjavili ste da je "humor dalmatinska tableta koja nas štiti od svega". A što je sa našim dišpetom?
Humor je štit, dišpet je mač! Dišpet je i doveo do svega ovoga na neki način; ono famozno splitsko "uvik kontra". Uvik kontra onih šta žele da budemo za nekoga i nešto. Ja san za smij.
Aktivni ste na svim društvenim mrežama. Izumiru li klasične novine?
One su sjajne za nas koji stvaramo "ime", jer preskaču barijere i odmah daju odjek publike, ali novine daju kredibilitet i kažu: ovo nije samo osoba koja bezveze crta po Fejsu. Načini komunikacije se mijenjaju, no žao mi je što su rijetki online mediji usvojili karikaturu kao rubriku. Kažu da sam danas, uz Felixa i Nika Titanika, jedna od svega troje dnevnih portalnih karikaturista.
Kakva je hrvatska strip scena?
Sve više mladih se ponovo interesira za strip. Trudimo se podupirati jedni druge u projektima, ali ne samo na hrvatskoj sceni. Dobitnica sam druge nagrade na jednom od balkanskih festivala. Umreženi smo mi, i Zagreb, Osijek, Beograd, Leskovac, Skoplje, Sarajevo, Banja Luka... Današnji online svijet nema granica, a jedino zajedno možemo rasti.
Hoće li nas ova pandemija mentalno promijeniti, hoćemo li postati bolji ljudi?
Bilo bi bolje da nikad do nje nije ni došlo no tek sad vidimo koliko je bitno štititi jedni druge, koliko znače male geste, nositi maske, dezinficirati ruke. Svi se možemo i moramo boriti protiv Kovida kao ja na naslovnici kalendara, ali ipak na prvoj fronti su medicinske sestre, liječnici, zdravstveni radnici i skrbnici koji svakodnevno stavljaju život na kocku. Hvala im.
