Kada glumica Daria Lorenci Flatz na samom početku predstave kaže kako glumi ulogu koju joj je ponudila prijateljica koja sama ne može na sceni izdržati 60 minuta svoje boli, odmah je jasno da to neće biti ugodnih 60 kazališnih minuta. I zaista, u stilu dokumentarističkog teatra, autorica teksta i redateljica Jalove (a u Teatru &TD smo vidjeli samo jedan dio tog kazališnog triptiha koji je nastao kao dio programa Europska prijestolnice kulture Maribor 2012.) Magdalena Lupi Alvir vodi nas kroz bezbrojne pokušaje jedne žene da rodi dijete. Na početku, dok se piju čajevi i dubi na glavi “kako bi se uhvatilo”, još i može biti smiješno, no kako radnja odmiče, postaje jasno da se i teatar napokon uhvatio u koštac s problemom koji muči sve više žena.
U službi života
Sam tekst predstave na prvu loptu djeluje plošno. Tu su ta žena, njezina očajna želja za djetetom i muškarac, zapravo duboko u pozadini, stalno prisutan, ali naglašeno sporedni lik. U životu te žene kao da nema ničeg drugog – ni ljubavi, ni prijateljstva, ni braka, ni mržnje... Stoga gledatelja posebno pogađa spoznaja da je teatar ovdje u službi života, onih života koji su se sveli samo na bezbrojne i bjesomučne pokušaje da se zatrudni te je ovo stvarna slika života žena u kojima doslovno nema ničeg drugog. Daria Lorenci Flatz odlično gradira osjećaje koji idu od nestrpljenja do krajnjeg očaja.
Sretan kraj?
Ima li ova priča sretan kraj? Bolje je od toga pitati: može li ga uopće imati kada je predstava nastala kao reakcija na sada već bivši zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji iako je iz posvete na kraju jasno da se neke druge žene – ali ne i autorica – dočekale svoj sretni kraj.
No, Jalova koju smo imali prilike vidjeti tek je dio priče i zato s nestrpljenjem čekamo i u Zagrebu ovu predstavu vidjeti cijelu, s dijelovima Ivane Sajko, Anice Tomić i Jelene Kovačić.
