Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan svoj su Festival svjetskog kazališta ove godine uskladili s hrvatskim predsjedanjem Europskom unijom. Tako predstave HNK Zagreb (predvođene senzacionalnim baletom Valentine Turcu “Smrt u Veneciji”) krstare Europom, a hrvatska i zagrebačka kazališna publika vidjet će svaki mjesec, do lipnja, goste iz neke druge europske zemlje.
Festival su otvorili Portugalci, s dvije predstave koje će se dugo pamtiti, posebno "Napamet", koja je dvije večeri za redom igrala u predivnom prostoru Hrvatskog državnog arhiva. Obje su predstave iz Nacionalnog kazališta D. Maria II iz Lisabona, i obje su vrlo specifično autorsko djelo ravnatelja tog kazališta - slavnog portugalskog redatelja Tiaga Rodriguesa.
Prvo smo na sceni HNK Zagreb vidjeli “Sopro”, istinsku posvetu kazalištu, instituciji u cjelini, onim ljudima koje uopće ne vidimo, vremenima koja su prošla, a vrijedna su sjećanja. U središtu priče je – šaptačica. Žena koja 41 godinu radi svoj posao, noseći u sjećanju i srcu trenutak kada je kao petogodišnja djevojčica prvi put kročila u kazalište.
Njezinim životom, njezinim sjećanjima, nekim od najpoznatijih dramskih djela svih vremena, pred očima gledatelja raste priča o kazalištu, mjestu emocija, susreta, mjestu na kojem se živi i umire. Rodrigues stvara u maniri dokumentarističkog teatra, ali na način koji se ne vidi često, gradeći temelje, zidove i krov... na priči žene čiji je životni moto: diskrecija šaptačice, mora biti proporcionalna indiskreciji glumaca, i koju je očito jedva nagovorio da sudjeluje u ovom kazališnom eksperimentu.
Poput slojeva moguće je iz ove predstave ljuštiti različita značenja, a sva se ona nepogrešivo preklapaju s dijelovima kazališnog umijeća. Fascinantno je, primjerice, kako redatelj i njegovi glumci barataju šapatom – kako on dopire do svakog u (nemalom) prostoru HNK Zagreb. Začudan je način na koji pojačava emocija lišavajući glumce tjelesnosti, jer onih nekoliko gesti svedeno je na karikaturalno pretjerivanje. A kada zvukovi vjetra zafijuču predstavom, doista se čini da smo u kazalištu sudnjeg dana, jer i zvuk je kreiran tako da ispriča svoj dio priče o kazališnoj magiji iza koje se uvijek mora skrivati istina. Šaptačica o kojoj je riječ cijelo je vrijeme na sceni, neprimjetna i diskretna, ali sveprisutna. Ona je istinski simbol umjetnosti, podsjetnika da umjetnost ostaje i kada šaptačice zauvijek odu.
A nakon "Sopro" gledali smo "Napamet". Istinski su rijetke predstave s kojih čovjek izađe ozaren, čak osnažen. Upravo je takva “Napamet". U današnje brzopotezno vrijeme društvenih mreža i emotikona, Rodrigues priča pomalo starinsku priču o tome kako je važno čitati, učiti napamet ono što nas se dojmi u tim knjigama, “puniti”se plemenitim sadržajem jer ono čime hranimo um i dušu još je važnije od onog čime hranimo svoje tijelo, važnije za opstanak, preživljavanje, bivanje čovjekom koji nije tek lažna zvijezda Instagrama.
Tu pomalo staromodnu priču on predstavlja na inovativan kazališni način. Kada publika ulazi u dvoranu on sjedi na pozornici i čita. Oko njega je deset praznih stolaca. I tada on poziva deset dobrovoljaca. Oni neće ništa glumiti, samo će nešto naučiti – napamet. I tada on počne pričati – o svojoj baki, portugalskoj krčmarici i kuharici koja je cijeli život kuhala i čitala, o velikom ruskom pjesniku Borisu Pasternaku, koji je preveo 30. Shakespeareov sonet tako da je od njega stvorio spomenik ruskom jeziku, o Hitleru, o Osipu Mandeljštamu i njegovoj supruzi koja je, nakon što je on nestao u Sibiru, u svojoj kuhinji okupljala po deset ljudi koji bi naučila jednu njegovu pjesmu – napamet...
Puno šarma, istinske nadahnutosti je u toj priči. Rodrigues vlada scenom i publikom, igra na engleskom, sjajno je savladao 30. sonet na hrvatskom jer dobrovoljci ga naravno uče na svom jeziku, i to u prijevodu Luke Paljetka, ali kada na kraju taj isti sonet Rodrigues izgovori na portugalskom, on zazvoni svim onim emocijama koju je tu večer podijelio s publikom.
I na kraju ostaje tek misao da “by heart” prevedeno na portugalski u sebi također ima srce, dok smo mi u hrvatskom u priču o procesu koji hrani dušu ubacili sasvim drugi organ, pa se tako kod nas uči – napamet. Najvažnije je ipak da se uči. •
