Na pozornici zagrebačkog HNK gledali smo je kao Carmen, Snježnu kraljicu, Anu Karenjinu, barunicu Castelli–Glembay, a 27. ožujka, kada se premijerno izvodi “Elizabeta Austrijska – Sissi”, prvakinju baleta Nataliju Kosovac gledat ćemo u naslovnoj ulozi te nekonvencionalne heroine. Ne samo što s vladaricom koju će utjeloviti na sceni dijeli zapanjujuću ljepotu već je Natalia i privatno jednako hrabra, jednako odlučna u izboru svojih životnih smjerova bez obzira na granice i vrijeme koje je razdvojilo živote tih dviju jakih žena. Rođena Australka, djevojačkog prezimena Horsnell, u Hrvatskoj je već osam godina, naš jezik uči, ali javno se njime još ne služi jer, priznaje, govori ga kao petogodišnja djevojčica. Oduševljena je svojim kazalištem, baletnom trupom, ostvarila je sjajnu karijeru, tu je našla prijatelje i udala se za Hrvata iako je tvrdila da se to nikada neće dogoditi. A tek joj je 26 godina.
I kako je postati Sissi?
To je uloga koja se dobije jednom u životu. Na prvu je sve bajkovito, ali nije imala lagan život. Našla se u ulozi za koju nije bila spremna i nije ju voljela. Njen lik sadrži paletu emocija koju moram dočarati, što je izuzetno izazovno. Ali uspijevam.
Da biste joj bili što sličniji više niste crvenokosa već brineta...
Da! Nitko mi ne bi oprostio da sam crvenokosa Sissi, a ni perika nije bila opcija. U predstavi je mnogo presvlačenja i promjena frizura i ovo je najlakši način. Osim toga, Sissi je imala jako dugu kosu pa sam morala staviti ekstenzije tako da mi kosa sada doseže do ispod stražnjice pa tu činjenicu nikako ne smijem zaboraviti kada idem na toalet.
Jeste li istražujući Sissin lik pronašli sličnosti s njom?
Stvarala je mostove među državama i povezivala ljude, što i ja volim raditi. Osim toga, bila je opsjednuta sobom i svojim izgledom, a to neizbježno dolazi s baletom jer svi smo mi pomalo opsjednuti perfekcionizmom. Od toga da ujutro ne mogu otići na posao ako nisam, recimo, pospremila krevet, što je mojem suprugu strašno smiješno, pa do činjenice koja mori svakog plesača, a to je da izgleda najbolje moguće i da bude fit.
Koliko dnevno trenirate?
Mnogo. U fazi smo generalnih proba pa je još intenzivnije. Počinjemo oko 8.30 sati i ne odlazimo iz kazališta prije 17 sati.
Što možemo očekivati od Sissi?
Kostimi su zapanjujući, presvlačim se 13 puta, glazba je prekrasna, plesači i koreografija sjajni. Jako sam uzbuđena, mislim da će to biti prava bajka.
Umorite li se ikada?
Ima trenutaka kada vam je svega dosta. Ne samo u baletu već u svemu, u životu. Ali taj osjećaj nisam jako, jako dugo osjetila, u odličnoj sam fazi. Zbog Sissi sam toliko uzbuđena da ne spavam, što se vidi po mojim podočnjacima.
Ekstremni treninzi kojima su balerine podvrgnute ne utječu samo na tijelo već i na psihu, često i na loš način, što se kod nekih plesača reflektira i poremećajima u prehrani. Jeste li imali sličnih problema?
U svakoj karijeri ima uspona i padova. Osim što je fizički naporan, balet traži i psihičku snagu jer svaki dan pomičete granice, svaki dan pomičete perfekciju, svaki dan smatrate da to mora biti još bolje. Svaki dan. I to je jako teško. Sretna sam zbog jake potpore supruga i obitelji i ljudi s kojima radim. Ali postoje trenuci u kojima sam se pitala kako uopće uspijevam ovo raditi. No što vas ne ubije, ojača vas.
Imate li poseban režim prehrane?
Ne. Volim jesti, a mnogo se i trošim pa nemam problema. Ponašam se po osjećaju. Ako mi se pije Coca-cola popijem je.
Kad ste zadnji put jeli pizzu?
Prošli petak! Radila ju je suprugova mama i bila je fantastična.
Film “Crni labud” dodatno je popularizirao balet. Je li realan ili je prepun klišeja?
Pun je klišeja. Ali s druge strane, jaka suparništva među balerinama zaista se događaju. Da balerina zbog uloge doslovno šizi oko svega što joj se događa u životu, također se događa. To je sve balet. Gorko-slatka karijera koju obožavate i za koju izgarate.
Što vam je dosad bio najveći izazov u karijeri?
To što sam tako daleko od Australije. Što god se kod kuće događa, treba mi najmanje dva dana da dođem. Mojem starijem bratu prije pet godina dijagnosticiran je tumor na mozgu. Tog dana, kada su mu postavili dijagnozu, primila sam telefonski poziv oko tri ujutro. Mama mi je saopćila da za 14 sati ide na operaciju i da ima 50 posto šanse da preživi, a ja nisam mogla biti uz njega. Rekla sam mu da ga volim i oprostili smo se telefonski. To mi je bilo nešto najstrašnije u životu. Srećom, tjedan dana nakon operacije probudio se, živ je i upravo se oženio.
Kada ste otkrili balet?
Kao 12-godišnjakinja roditeljima sam rekla da želim postati balerina. S obzirom na to da imaju šestero djece, željeli su da stručnjaci procijene jesam li zaista talentirana i isplati li se u to ulagati. Snimili smo audicijski DVD i primljena sam u svaku školu u koju smo ga poslali. U Baletnoj školi Zaklade Heinz Bosl u Münchenu ponudili su mi stipendiju i mjesec dana nakon 15. rođendana otišla sam u Europu. Da imam svoje dijete, ne znam bih li mu to dopustila. Zaista imam prekrasne roditelje.
Tko vam je baletni uzor?
Paloma Herrera. Ne samo da je bila fantastična nego je rušila i stereotipe jer je uspjela, a imala je grudi. Mislim, veće grudi. A imam ih i ja! Zvuči smiješno, ali znate da grudi u baletu nisu poželjne. Kao mala, bila sam tanka kao štapić, ali imala sam grudi i ne znate što djetetu znači kad vam netko u lice kaže: “Nikad nećeš biti balerina jer imaš grudi.” Zato je Paloma bila moj idol.
I kako ste došli u Hrvatsku?
Nakon tri godine školovanja u Njemačkoj krenula sam na audicije i ponudili su mi ugovor. Nisam imala pojma kamo idem, ali pristala sam. Došla sam vlakom u Zagreb s dva kovčega i počela je moja hrvatska avantura.
Što danas doista mislite o Hrvatskoj?
Doista mi je zapanjujuća. Obožavam Zagreb jer je tako siguran. Ljudi su jako opušteni, cijene vrijeme za kavu i onu uzrečicu “polako”. Stalno se nešto događa i doslovno uživam.
U Hrvatskoj ste našli i supruga.
On je našao mene! Došao je na party poslije premijere “Petra Pana”. Upoznali su nas, počeli smo pričati i nismo se više rastajali. Lani smo se vjenčali, on je odvjetnik, iz Zagreba je i divan je. Postao je čak i izuzetno kulturan i počeo gledati balet! Najzabavnije je što sam sama sebi davno rekla da se nikad neću udati za Hrvata jer sam s jednim u prošlosti imala loše iskustvo. Naučila sam što znači “nikad ne reci nikad”.
Možete li usporediti europsku i australsku kulturnu scenu?
Europa je jako stara, ima povijest, čak je i većina zgrada starija od Australije i u tome je najveća razlika. I Australija ima jaku i razvijenu kulturnu scenu, ali kada Australci biraju hoće li ići na plažu ili na balet, izabrat će plažu. Razlika je u pristupu kulturi, a ona proizlazi iz tradicije.
Što biste voljeli raditi kada prestanete plesati?
Najgora mi je noćna mora da sam na sceni i da govore: “Još uvijek se drži, ali bila je mnogo bolja kada je bila mlađa.” Mislim da ću plesati do 32. godine. A kasnije... Uvijek sam željela biti pilot, ali to nije realno. Realnije mi je baviti se psihologijom. Mislim da je plesačima potrebna potpora psihologa koji razumije kroz što prolaze.
Koji savjet biste dali mladima koji se žele profesionalno baviti baletom?
Da budu sigurni da to žele jer će za to morati žrtvovati sve. Bit će teško, boljet će i bit će suza, ali neka budu pametni i bit će lijepo.
