Julia Klier mlada je hrvatska redateljica s njemačkom adresom za koju ćemo zasigurno još čuti. Njezin je najnoviji projekt serija “Tinika” i ovih je dana nagrađen na renomiranom studentskom filmskom festivalu u Potsdamu, a scenarij za tu intrigantnu seriju, koja je trenutačno u pretprodukciji, ranije ove godine odnio je i prestižnu nagradu UFA Fiction.
Što nam možete otkriti o seriji “Tinika”?
“Tinika” je “coming of age” drama prožeta elementima trilera, smještena u fiktivno selo Kresnicu, u ruralnom Hrvatskom zagorju. Serija opisuje odrastanje djevojčice Valentine, odnosno jedno vruće i mučno ljeto kad je ona na prijelazu iz osnovne u srednju školu. Mršava i androgina, napokon se želi razviti u ženu, ni ne sluteći što je ta promjena značila za njezinu stariju sestru Klaru, seosku ljepoticu i svojevrsni femme fatale.
Radnja “Tinike”, navodi se, nadahnuta je stvarnim događajima u Hrvatskom zagorju. Na koje se događaje referira i što vas je nagnalo da istražujete tu mračnu temu?
Unatoč bogatom kulturnom naslijeđu, područje sjeverozapadne Hrvatske, na kojem sam odrasla, ostaje prilično neistraženo u recentnoj domaćoj kinematografiji. Usto, oduvijek su me privlačili fantastični svjetovi Ivane Brlić Mažuranić, čije su me folklorističke priče i bajke fascinirale u djetinjstvu, a kasnije probudile interes prema slavenskoj mitologiji. Odrasla sam u ateističkoj obitelji u kojoj vladaju racionalnost i znanstvena načela, a s religijom sam se prvi put susrela na satovima vjeronauka u osnovnoj školi. Osim zanimljivih didaktičkih pripovijesti koje sam rado pretvarala u crteže, iznimno me se dojmila spoznaja o višoj sili koja me promatra i odlučuje o mojoj sudbini. Želim istražiti zašto je ritualno poštivanje prastarih pravila cjenjenije od iskonske težnje prema boljitku i poštivanju drugog, što bi trebale biti suštinske vrijednosti gotovo svake religije. U kontekst satkan od svih ovih elemenata odlučila sam postaviti priču inspiriranu nečim što sam još kao dijete čula, a na ekstreman način progovara o položaju žene u današnjem društvu. Ranih devedesetih oba moja roditelja radila su na Županijskom sudu u Varaždinu, gdje su se susreli s užasnim slučajem, no detalje o njemu još ne bih voljela otkriti.
Serija je nagrađena i na festivalu u Potsdamu, a osvojila je i prvu nagradu UFA Fiction. Što za vas znače te nagrade?
Vrlo sam introspektivna i samokritična osoba ovisna o izvanjskoj potvrdi, što govori da jako volim, štoviše trebam nagrade. Stajališta sam da i u umjetničkom izražaju postoji dovoljno formalnih kriterija za relativno objektivnu prosudbu kvalitete, no vjerujem da je recepcija publike, njihova mentalna i emotivna povezanost s djelom, presudna. Ove konkretne nagrade dokazuju moju konkurentnost na njemačkom tržištu, zahvaljujući kojoj dobivam poslovne ponude.
Što vas je prvo privuklo filmu i kako je tekao vaš filmski put?
Moja vokacija je izbacivanje svoje nutrine na površinu. Pisanje i režija jedini su zanati pomoću kojih je znam oblikovati u smislenu cjelinu. Moj filmsko-kazališni put bilo je crpljenje resursa iz blagonaklonih pojedinca, nepretencioznih talenata i istinskih intelektualca, u neprestanoj borbi s elitizmom, nepotizmom i mizoginijom te drugim univerzalnim problemima koje mnogi profesionalci osuđuju u svojoj fikciji, no prakticiraju u stvarnosti. Nedostatak grubosti, koja mi apsolutno nije imanentna, te osjetljivost kao pokazatelj slabosti, često su me priječili da uopće probam ostvariti autoritet zasnovan na znanju i stručnosti. Pregršt negativnih iskustava osnažio me da danas, kao 30-godišnjakinja, učim vjerovati sebi.
Akademiju ste završili u Sarajevu, no trenutačno ste na studiju na Internationale Filmschule Köln. Kako ste se odlučili na korak nastavka školovanja u Njemačkoj? Planirate li se vratiti?
Nedostatak prilika u Hrvatskoj i niz nepravdi koje su me pogađale osobno odveli su me na rub letargije i cinizma te sam shvatila da nitko drugi nije odgovoran za moj život, nego ja. Morala sam radikalno promijeniti tijek svoje karijere kako bih vratila plamen koji je godinama samo tinjao. Nakon završenog mastera u pisanju za serije na Internationale Filmschule Köln, odlučila sam upisati tromjesečni intenzivni program usavršavanja, Eureka Series, na Series Mania Institutu u Lilleu. Intrigiraju me teme iz neposredne okoline u kojoj sam odrasla i želim kreirati kvalitetne sadržaje koji progovaraju o mom podneblju na mom materinskom jeziku. Nažalost, kao pripadnica malog naroda, prilično beznačajnog u globalnoj igri brojeva, i relativna potražnja je mala. Stoga planiram nastaviti raditi internacionalno, paralelno tražeći prostor za svoje hrvatske projekte.
Kako biste usporedili iskustva umjetničkog, točnije rada na filmu u tri države u kojima ste živjeli – BiH, Hrvatskoj i Njemačkoj? Koliko je mladom filmašu ili filmašici teže, ili jednostavnije, uspjeti u zemlji poput Njemačke?
Bosanskohercegovačka kinematografija je bez obzira na minimalnu produkciju iznimno uspješna, zbog čega mi je neopisivo drago što sam danim mogućnostima učila od najboljih. S druge pak strane, Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu u doba mog studiranja uopće nije ulagala u vidljivost, što znači da je nebrojeno mnogo barem korektnih, ako ne i odličnih studentskih radova palo u zaborav. U Njemačkoj je velika konkurencija, međutim filmske škole od starta ulažu u prosperitet svojih studenata. Nakon diplome čekaju ih potpore i staževi i svatko tko uloži dovoljno truda može uspjeti. Nažalost, u BiH i Hrvatskoj mnogi nikad ni ne dobiju priliku.
