U uvijek živahnom zagrebačkom kazalištu za djecu i mlade Žar ptica nekidan je održana 500. izvedba predstave "Dnevnik Pauline P.", u režiji Snježane Banović, a nastale prema djelu Sanje Polak.
Praizvedba je bila 2005. i u proteklih 19 godina tu je predstavu vidjelo gotovo 99 tisuća djece. Bio je to i više nego dobar povod za razgovor s glumcem iz te predstave, ujedno i ravnateljem Žar ptice Dragom Utješanovićem.
U čemu je draž "Dnevnika Pauline P." pa je to tako dugovječna i publici omiljena predstava?
Teško je to reći. Kada bi to bilo lako, sve bi predstave bile hitovi. Nekako su se poklopile neke okolnosti jer u vrijeme izlaska prvih dviju knjiga Sanje Polak tadašnja ravnateljica Žar ptice Marija Sekelez prepoznala je to kao dobar materijal za pozornicu, a Snježana Banović napravila je sjajnu dramatizaciju i sjajno je to režirala. Usto mi se čini da se Paulina, kao lik, pojavila u pravo vrijeme na pravom mjestu. Pokazalo se da smo trebali jednu takvu junakinju, djevojčicu. U ovim krajevima junaci su prije uglavnom bili dečki i dječačke muške skupine, od "Družbe Pere Kvržice" preko "Straha u Ulici lipa" pa sve tamo davno do Slovenca "Kekeca". A ovo je bio prvi put da je junakinja djevojčica. U svjetskoj literaturi poznata je "Pipi Duga Čarapa", no tada se u nas pojavio lik djevojčice Pauline s kojim su se ostale djevojčice mogle poistovjetiti. Što se tiče 500. izvedbe, treba uzeti u obzir da se u kazalištu publika obnavlja, stalno pristižu nova djeca pa nam se onda događa da sad već odrasli ljudi kao roditelji dovode djecu gledati tu ili neku drugu predstavu koju su i sami gledali kao djeca. Tako nam je jedna učiteljica rekla da je tu predstavu gledala kao dijete pa je sad dovela svoj razred. Eto, to je dokaz obnavljanja publike pa je, za razliku od kazališta za odrasle, nama u kazalištima za djecu puno lakše postići te velike izvedbene brojke. Važan je i kontinuitet jer smo kod izmjena ravnatelja zadržavali postojeće predstave na programu. U kazalištu se zna događati da se pri promjeni uprave s programa znaju skidati dotadašnje predstave jer novi misle da sve počinje s njima pa se "skida" sve što je napravila bivša uprava. Kod nas toga nema.
Spomenuli ste obnavljanje publike, no obnovio se i glumački ansambl te predstave. Vi ste glumili i u staroj verziji, a igrate i u ovoj novoj. Je li se u proteklih 19 godina i sama predstava barem malo mijenjala?
Već kada je nastala, ta je predstava bila jako suvremena, no mi smo je sad pri obnovi malo modernizirali. Dok se prije govorilo kako će netko za rođendan dobiti CD player, sad se kaže da će dobiti mobitel. U 20 godina tehnološki je napredak bio golem i rečenica iz 2005.: "Jedva čekam da računalo dođe u školu", danas je besmislena pa smo u tom smislu malo korigirali tekst. A što se tiče reakcija djece, ne vidim nikakvu razliku. Djeca tu predstavu gledaju s jednakim veseljem i danas kao što su to činila i prije 20 godina.
Vi ste u kazalištu Žar ptica već 22 godine i, kao što ste istaknuli, tehnološki je napredak u tom vremenu bio nevjerojatno brz. Kako vi i vaše kazalište nastojite problematizirati tu našu brzu svakodnevicu kako biste je djeci približili, ali i olakšali?
Često vodimo razgovore o tome kako danas pristupiti dječjoj publici. Postoji struja koja kaže: "Oni su jako izloženi brzim podražajima i zato i mi moramo sve ubrzati jer njihova pozornost traje tri sekunde". Međutim, taj je tehnološki napredak nama omogućio da radimo i takve predstave, one za vrijeme kojih se djeca dopisuju mobitelima. S druge strane, kada tim novim generacijama ponudite drukčiji ritam i pristup, vjerujte, to njih često i zbuni, ali im i zadrži koncentraciju. Pogotovo kada je riječ o jako maloj djeci, ona vole sporiji ritam i ponavljanja. I kolege na nezavisnoj sceni rade sjajne predstave sa suvremenom tematikom, o društvenim mrežama, mobitelima itd., a opet mi imamo i klasične, starinske predstave, poput "Heidi" koju je prije 12 godina klasično režirao Želimir Mesarić. I svi su oduševljeni iako u njoj nema ničeg novog, modernog, nema mobitela, računala... Znači, treba nam i jedno, i drugo, i treće, i četvrto. Mi imamo jedan veći, zapravo globalni problem borbe za publiku u kazalištima i za djecu i za odrasle. S jedne je strane kazalište, a s druge su tu nove tehnologije koje omogućavaju da vam je sve dostupno brzo pa zavaljeni u kauč možete pogledati bilo koju seriju ili film, a da bi se došlo u kazalište treba se odjenuti, izaći...
U toj borbi vi stojite dosta dobro jer djeca u Žar pticu rado dolaze u svako doba, po svakakvom vremenu. Dolaze organizirano sa školama, vrtićima, dovode ih i roditelji. Što vam kažu odrasli – kakve su reakcije djece nakon predstava, pri povratku doma?
Imamo jako lijepe reakcije, roditelji nam pišu, ostavljaju komentare na Facebooku, šalju mailove... Međutim, imamo tu sreću što smo, kao kazalište za djecu, postali dio školskog programa pa postoji neka vrsta obveze da jednom u polugodištu ili jednom u godini škole dovode djecu u kazalište. I nama oko 95% publike čine organizirani posjeti škola. To je golema brojka. I ona pokazuje da bi, da dolazak djece u kazalište ovisi samo o dobroj volji roditelja, baka i djedova – slika bila puno drukčija. No postoji drugi problem, mi imamo predstave za djecu do 7. do 8. razreda osnovne škole, a djeca, kad dođu u fazu predpuberteta i puberteta, u kazalište više ne žele ići s roditeljima, a škole ih više ne vode. I što onda? U drugim kazalištima, pa i onima za odrasle, baš i nema sadržaja za njih. Postavlja se pitanje kamo bi krenuli sami. To je taj trenutak kada mi gubimo publiku. Recimo, djeca su do lani dolazila u kazalište organizirano sa školom, a još nisu za Gavellu ili HNK pa dolazi do prekida tog kontinuiteta.
Istodobno ste i glumac i ravnatelj kazališta, treći po redu. Razmišljate li o tome kao o dvjema obavezama?
I dalje igram samo u nekim starijim predstavama, a kao ravnatelj nisam išao u nove glumačke podjele jer je to dosta veliki angažman. U "Paulini" sam ostao jer igram ulogu učitelja koju sam počeo igrati s 30 godina, a učitelj može imati i 30 i 50 godina. Ravnateljski posao pak također traži dosta angažmana.
Već ste spomenuli ubrzanu svakodnevicu, a u susret nam hrli i robotizacija. Zabrinjava li vas to ili ta želja za bliskošću, za dolaskom u kazalište i gledanjem glumaca uživo nikada ne može biti ugrožena?
Složio bih se s ovim posljednjim što ste rekli. I korona nam je bila test. To je vrijeme za nas u kazalištima bilo jako teško. Koprcali smo se, borili na sve načine, smišljali kako da ljudima pružimo neki kazališni sadržaj. Međutim, nije to – to. Takozvano online kazalište ne postoji. Postoji samo snimka kazališne predstave. Usporedio bih to s online tečajem plivanja. Možete vi negdje doma na suhom dobro mahati rukama i nogama, ali kad skočite u vodu, drukčije je to.
Jesmo li onda dovoljno osvijestili rezultate koje nam je pokazao taj "test"?
Čini mi se da jesmo. Vidjeli smo što znači i online nastava. Kontakt s profesorom ipak se ne može ni s čim mjeriti ni zamijeniti. Možda je to vrijeme korone trebalo čovječanstvu kao test za nešto što bi mogla biti skora budućnost, kada bi sve bilo na daljinu, i shvatili smo koliko time gubimo. Jer naći se s nekim oči u oči neusporedivo je s bilo čim. Nema ekrana i konferencijskih poziva koji to mogu nadomjestiti i zamijeniti. I zato se ne bojim za opstanak kazališta, ali uvijek postoje usponi i padovi, krivulje. I da, postoji još nešto nad čim se treba zamisliti – čovjek brzo zaboravlja. Nešto nas "strefi" pa se priberemo i promijenimo nabolje, ali nakon dva mjeseca zaboravimo i nastavimo po starom. Eto, i ta borba s novim tehnologijama zaista nam je izazov. Baš smo lani s našom predstavom "Pustolovine baruna Münchausena" bili na festivalu u Gruziji i tamo je bio okrugli stol s kolegama iz čitavog svijeta na temu borbe s tehnologijama.
I što je zaključeno?
Zaključak je bio da je veća interakcija u predstavama za djecu nešto što je danas mlađim generacijama bliže jer oni putem moderne tehnologije imaju vrlo brzo povratne informacije. I zato je sve završilo porukom da u kazalištu za djecu treba biti više interakcije, što je u nekim žanrovima moguće, a u nekima nije. No moram reći, djeca obožavaju kada se njih uključi u predstavu. Evo, dok mi sad razgovaramo, u dvorani igra predstava "Šuma Striborova" u kojoj postoji dio kada glumci djeci u publici kažu da će ona sad biti narod te se dogovaraju kako će to odglumiti. Znači, dobit će zadatak. Recimo, kad se na sceni pojavi guja, oni trebaju viknuti: "Guja!" Djeca obožavaju aktivno sudjelovati u predstavi.
