Brseč, srednjovjekovni grad na litici, krije se iza “sedam sela” – Opatije, Ičića, Ike, Lovrana, Medveje, čak i iza mjesta koje se zove Kraj te još desetak minuta vožnje iza Mošćeničke Drage. Tu je srednjovjekovna kvarnerska idila s 80 stanovnika. I nema ovdje pošte. Tek poštar Mario. Nema ni škole, tek zgrada koja podsjeća da je ne tako davno ovdje škola radila. Posljednje dvoje-troje djece odlaze u obližnju Mošćeničku Dragu. I učiteljica za njima. Živi tu, ali više ne radi. I svećenik dolazi na misu iz Mošćenica. Nema ni – policajaca. Stižu tu u ophodnju ili kad, ne daj bože, zatreba. Nema eto, ni liječnika ni zubara. Ni klasičnog kafića! Nema veterinara, nema automehaničara ni krojača. Prodavačica Suzi drži dućan “Suzi”. I mnogo toga ovdje nema, tako je i u mnogim malim mjestima na otocima ili obali. Ništa neobično. Tako je, kako je, ali...
– Imamo servisera puhačkih instrumenata! Pravog, jednog od najboljih u Hrvatskoj. Pa tko to ima? – hvale se domaći u pizzeriji “Sisol”.
– Mene tražite? – pita provirujući iz stare kamene kuće na kojoj su i ostaci glagoljice Toni Železnik (55).
Da...
– Upadajte!
U radionici na katu kuće rastavljeni saksofoni na “doktorskom” stolu. Iznad njega stripovski kartonski oblak s natpisom “Ja sam dotor od strumjenti”. Na zidovima, ovdje u radionici, ipak nešto nedostaje. Nema kalendara s golim damama?! Vidjeli smo takve i kod automehaničara u Sesvetama, i kod kovača u Đakovu, čak i kod kalafata koji izrađuju drvene brodove na Krku.
– Nema kalendara s golim djevojkama u ovoj radioni – kaže smijući se Železnik.
Hoće li ga biti?
– Tko zna...
Oko njega pikola, flaute, klarineti, trube, krilnice, tromboni, tube, iza njih i jedan eufonij, iz torbe u kutu viri i horna...
– Udahnjujem život instrumentima kojima su glazbenici s godinama ispuhali život. Eto, ja im ga sad upuhujem – kaže Železnik i dodaje:
– Nije to samo lim. A, ne, ne!
Servisere puhačkih instrumenata u Hrvatskoj mogli bismo nabrojiti na prste jedne ruke. Železnik je službeni serviser čakovečke tvrtke Euro-unit koja je specijalizirana za najrazvikanije tvrtke poput Selmera, Yamahe, Buffeta... Usporedbe radi, tvrtke su to u svijetu puhača poput Mercedesa, BMW-a i Audija u svijetu automobila. Primjera radi, na kultnom Selmerovu Mark VI saksofonu svirali su John Coltrane, Stan Getz, Sonny Rollins, Wayne Shorter, Paul Desmond... Selmer je, eto, Mercedes za saksofoniste. I on takve instrumente popravlja.
Koliko ste ih popravili?
– Kamione... Ma šlepere! Tko bi znao, radim više od 25 godina. Svaki dan, svaku noć. Eto, neku sam večer završio jedan saksofon oko ponoći. I isprobao ga, puhnuo u njega da provjerim radi li sve, štima li... Zaboravio sam da je ponoć. Kad se radi, vrijeme stoji. I drugi dan čuo sam od susjeda kako mu se susjeda požalila da sam je probudio. Odmah sam odjurio do susjede i ispričao joj se: ‘Oprostite, zanio sam se...’
Za koga sve servisirate instrumente?
– Hrvatska, Italija, Slovenija... Od profesionalaca svjetskoga glasa pa sve do limenih glazbi iz Lovrana, Pule, Umaga, Pazina, Trsata, Kastva, znaju doći i iz Dalmacije, Zagorja... Popravljao sam klarinet i Oliveru Dragojeviću.
U kakvom je stanju bio Oliverov klarinet?
– Sreli smo se u Rijeci, sasvim slučajno, i nije očekivao da će sresti servisera puhačkih instrumenata. Rekao mi je da ima klarinet, francuski Buffet Crampon, da ga nitko deset godina nije pregledao. I pitao me imam li vremena za to. Naravno da sam imao, poslao mi ga je poštom, servisirao sam ga i vratio mu ga poštom.
Nije bilo reklamacije iz Vele Luke?
– Nije, bio je zadovoljan.
Što je problem u vašem poslu?
– Što radim sam samcat. I zna se dogoditi da imam i 55 instrumenata koji čekaju na popravak, servis... Kao na blagajni! Ma i na blagajnama je manje ludi. I onda, jedan po jedan. Kao na traci. Vrijeme me zeza, pod pritiskom sam, a želim napraviti posao kako spada – savršeno!
Koliko dijelova ima saksofon?
– Kad poskidam osnovno, to je oko 40 dijelova. Brojim li vijke, već smo na 100. Idem li brojiti i nosače, rastavljati tipke koje se sastoje od četiri-pet dijelova, onda to eksponencijalno raste. A brojimo li i pluta i jastučiće, brojke idu u nebo, ima ih više stotina. Nikad nisam brojio, nemam za to vremena.
Što ste sve pronalazili u instrumentima?
– U jednoj trubi, ako se ne varam stigla je iz Zagorja, pronašao sam, sad ćete se smijati – štapić od ražnjića! Žalio se čovjek da ne prolazi zrak, da ne ispušta ton. I počeo sam četkom čistiti usnu cijev, a kad sam je okrenuo, ispao je štapić od ražnjića. Valjda se popilo par gemišta, pa se zakorio. Tko će ga znati! U jednoj trubi pronašao sam dječji zub. Dječak se žalio da mu nešto zvonca.
Mogu li se svi instrumenti popraviti?
– Mogu, naravno, ali pitanje je isplativosti. Recimo, kupite li novi kineski saksofon za 200 eura, takav često treba na servis i prije nego što se može svirati. A cijene su za servis od 300 do 350 eura naviše. Pa se takve kupnje rijetko isplate.
Radite li i hitne popravke?
– Bio je jedan saksofonist iz Australije, svirao je u Puli, prignječila mu se neka tipka, nije je uspio sam popraviti, a već je drugi dan svirao negdje u Beču. I uspio sam to riješiti za dva-tri sata. Da, radim i hitne popravke!
Kakav je to posao?
– Treba biti strpljiv.
Kako se postaje serviser puhačkih instrumenata?
– Život je niz slučajnosti, mi ne živimo život, život živi nas, tako ja na to gledam. I tako sam ja, sasvim slučajno, upoznao svog učitelja Mulacha Wenzela, čovjeka koji je godinama radio u Amatiju. Na jednoj svirci u Lovranu, on je pričao kako je ostario, da bi nekome želio prenijeti znanje, ali da je sin nezainteresiran. I rekao sam mu: “Ja sam zainteresiran, prenesite znanje na mene”. Godinama smo radili, on bi dolazio ovdje, ja bih išao u München. I tako sam učio... Lupao, šarafio, ispravljao, pa opet. Učio me kako koristiti kugle, kako metalne šipke za ravnanje, koje čekiće koristiti, kakve izvlakače, koja specijalna kliješta su najbolja. On me postavio na noge, bez njega to ne bi išlo.
Koji je najzanimljiviji instrument koji ste popravljali?
– Klaunov saksofon! Instrument pravog klauna koji je radio u nekom njemačkom cirkusu. Štos je bio u tome da je taj instrument imao dodatne tipke, pa bi za vrijeme nastupa on pokušao puhnuti, a lula bi mu se pomaknula. Kad bi stisnuo tipku, ona bi se vratila. Ili bi se zvono odvojilo. Spektakl od instrumenta, a sve je radilo! Mučio sam se jednom s alt Selmerom Cigar Cut, modelom prije kultnog Mark VI. Takvih je vrlo malo na svijetu, a nije se mogao ni ton puhnuti. Nisam znao hoće li se trud isplatiti. Ali, instrument iz 1932. godine nakon servisa je ipak zasvirao!
Kolika je cijena takvom na tržištu?
– Oko 10.000 eura. Ovisi u kakvom je stanju. Eto, jednom je na e-Bayu bio instrument Stana Getza, Selmerov Mark IV kojem je cijena bila 100.000 dolara. I prodan je.
Gdje ste vi sve svirali?
– Uh, od Lisabona, Vallette, Montreuxa, Berna... Godinama sam znao svirati i na gažama u skijalištima u Italiji i Austriji. Petnaest godina bio sam honorarni suradnik HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci, svirao sam od baleta “Romeo i Julija” do mjuzikla “Kiss Me, Kate” i “Opere za tri groša”.
Svojedobno je i Severina pjevala u tom kazalištu?
– Ja sam svirao u doba kada je pjevala Tajči. I baš je ona pjevala u mjuziklu “Kiss me, Kate”. Svirao sam i s Letom 3, Gustafima, Šajetom, Elvisom Stanićem...
Kako su izgledale vaše gaže?
– Bariton saksofon na Kvarneru je jedini ovaj tu... Moj Selmer Series II. Pa sam tako svirao gdje god je trebalo. Spomenuli ste Severinu, na njezinoj pjesmi “Gas, gas”, svirao sam sve saksofonističke dionice. I alt i tenor i bariton. S Gustafima sam snimio dva albuma, više od 100 snimljenih pjesama imam s različitim sastavima koje se vrte na radiostanicama.
Kako su izgledala putovanja s Gustafima?
– Bilo je godina kada je bilo nevjerojatno puno svirki. Evo, recimo ujutro bismo svirali u Rijeci na otvorenju Mima namještaja, a već popodne bili bismo na otvorenju neke pržionice kave u Zagrebu i odmah nakon toga cijelu se noć vozili kombijem u Crnu Goru, u Budvu, gdje smo nastupali u nekoj kockarnici. Radili smo gdje god smo stigli!
Kakav ste kombi imali?
– A kakav, Citroën. Plavi, bez klime (smijeh).
Jesu li vam kada na gaži ukrali instrument?
– Trubaču Borisu Mohoriću zamalo su ukrali trubu. Nas dvojica stajali smo u prvom redu na koncertu Gustafa, odmah do publike, a on kada bi pjevao spustio bi trubu ispod nogu. Nije ni primijetio da je netko iz publike uzeo trubu i stavio je pod jaknu, no netko iz publike shvatio je što se događa i vraćena je. A moj bismo bariton saksofon primijetili da je nestao. Pa dvojica ga moraju nositi! Jednom sam na svirku došao bez usnika. Srećom, bilo je to tu na Kvarneru, pa sam se stigao vratiti kući.
Koliko ste i gdje najdulje svirali?
– Na dočeku nove godine u Opatiji, svirali smo na ljetnoj pozornici, a ja sam svirao u dva benda, u Gustafima i u lokalnim Kukumarima. Oni su se izmjenjivali, malo su svirali jedni, pa bi se odmarali, a dotle bi svirali ovi drugi, i tako cijelu noć. A kako sam ja svirao i s jednima i s drugima, popeo sam se u 20 sati na pozornicu i do četiri ujutro nisam silazio. Kad sam napokon spustio instrument u kutiju i pogledao trsku na usniku, bila je sva krvava. Kao da sam imao ruž za usne!
Kako instrumenti za popravak dolaze u Brseč? Poštara ima, ali nema pošte!
– GLS-om. No, i tu je štos, jer mi smo, iako na kopnu, pod Cresom. Brseč je u regiji Cres. Pa dolaze samo dva puta tjedno. Tako da i ja idem u Mošćeničku Dragu svaki dan po nove instrumente za popravak i šaljem one servisirane njihovim vlasnicima.
Najgore je kad na popravak dođe tuba.
– Tako je! Treba je nositi kroz cijelo mjesto. Lako je kad stigne pikolo, kutija bi stala i u veći džep, ali ga je komplicirano popravljati, sve je sitno, malo, pikolo...
Rekli ste da posao servisera puhačkih instrumenata zna biti vrlo stresan. Koji vam je bio najkraći rok?
– Iz riječkog HNK došao je oboist s instrumentom u koji je zapela krpa za čišćenje. A unutra je, u Püchner oboi, toliko usko da ne bi ni cigareta prošla, i to ona slim! Došao je u radionicu i rekao: “Predstava u HNK počinje u 19, hoćemo li uspjeti?”. Bio je prestravljen. Instrument je bio nov novcat, a stara krpa kojom ga je čistio zapela mu je unutra. Radio sam pet sati. A on je sjeo pokraj mene, zapalio prvu cigaretu šibicom, a dalje jednu za drugom sve na čik. Mislili smo da nema šanse to na vrijeme izvaditi! Ipak, u zadnji tren, krpa se nekako pomaknula i izvukao sam je. A on je uspio u zadnji čas doći do HNK, sjesti za pult i odsvirati predstavu.
Popravljate li sami svoj bariton saksofon?
– Ne... Šaljem ga drugom, u sigurne ruke. Šalim se, naravno, ne dajem ga nikome, ali je istina i da ga ne servisiram. Prvo tuđi instrumenti, a jednog dana na red će doći i moj Selmerov bariton. Za svoj saksofon jednostavno nemam vremena... Tako je to i kod vodoinstalatera, postolara...
Ali oni imaju golišave kalendare!
– Neka, meni to ne treba, kratak sam s vremenom i ne bih ga ni stigao gledati.
