Moderno filmsko doba obilježava nekoliko trendova: uz ekspanziju korejskog filma, uzlet američkih nezavisnih redateljica, procvat iranske društvene drame, rađanje ambijentalnog horora, suočavamo se i s ekspanzijom modernog španjolskog trilera. Ovaj je regionalni filmski žanr postao toliko popularan da filmski magazini već neko vrijeme slažu top-liste i preporuke.
U samom vrhu obično su filmovi “Živ zakopan” (“Buried”), “Nepoznati gost” (“The Invisible Guest”), “Skriveno lice” (“The Hidden Face”), “Koža u kojoj živim” (“The Skin I Live In”), a zanimljivo da se redovito na tim popisima nalazi i sjajni argentinski triler “Tajna u njihovim očima” (“The Secret In Their Eyes”), koji je 2010. osvojio Oscar za najbolji strani film. Na Netflixu odnedavno imamo priliku pogledati dva (relativno) nova španjolska trilera. Prvi je “Platforma” (“The Platfom”) iz 2019., koji je svojom jezivom vizijom dehumanizacije kapitalizma u bliskoj budućnosti, ispričanom kroz sudbinu ljudi zarobljenih u uskom betonskom neboderu, u duhu ovogodišnjeg dobitnika Oscara “Parazita” nastavio kritiku potrošačkog društva i klasnih procijepa. Drugi je “Stanar” iz 2020. (“The Occupant”), koji se bavi suvremenom kulturnom bojišnicom koja iz seksualne sfere prerasta u klasno ratovanje – opet tema popularizirana zahvaljujući “Parazitu”. Netflix ispravno smatra da postoji publika za tu vrstu filma. I očito se spretno zna nasloniti na aktualni trend – preklani su se vrlo brzo prislonili tadašnjem kinohitu “Mjesto tišine” i već krajem iste godine izbacili film vrlo sličnog ozračja “Bird Box” oskarovke Susanne Bier.
Glavni lik “Stanara” je Javier (igra ga Javier Gutiérrez), nekad marketinški mag koji u doba digitalizacije svega i svačega gubi poslove i sve teže prodaje svoje staromodne ideje pa je tako prisiljen ići na ponižavajuće intervjue za posao. Serija odbijenica i manjak prihoda učinili su svoje pa je sa suprugom i sinom luksuzni stan morao zamijeniti običnom rupom u radničkom dijelu Barcelone što ga jako pogađa. Opsjednut svojim starim životom pretvara se u sociopata koji tajno ulazi u stari stan i provodi u njemu vrijeme, dok su novi stanari (mladi bračni par s kćeri) izvan njega, pa već i sama ta parazitska situacija jako podsjeća na Bongov Oscarom ovjenčani film. Javier je u početku zadovoljan što može vrijeme potajno provoditi u bivšem stanu, ali mu s vremenom ambicije rastu pa upadom u njihova kućna računala ulazi i u njihove životne probleme. Njegova preokupacija sada postaje nešto drugo – vratiti se u ovaj stan, ali prethodno mora razbiti obitelj koja ovdje stanuje. Smišlja luđački, ali perfektan plan koji funkcionira zahvaljujući njegovoj upornosti: na tom putu nema milosti ni emocija čak ni prema vlastitoj obitelji koju bez razmišljanja odbacuje. Njegova ambicija da se uzdigne u vertikali kapitalizma pretvara se u zločinački pohod na obitelj koja je u toj spirali tamo gdje je on nekada bio.
“Stanar” ima klasičnu formulu za široku publiku: pitku naraciju, dva-tri obrata i sistem dramaturške slagalice koja je vrlo privlačna širokoj publici. No jako pati zbog površnog poigravanja s likovima u čije emocije ne možemo prodrijeti zbog debelog sloja neprivlačnih karaktera. Kraj je ipak malo spasio stvar jer završnica efektno koincidira s uvodnom reklamnom scenom, u kojima Javier od početnog objekta na kraju postaje subjekt vlastitog slogana – “Život kakav zaslužujem”.
