Premda će dežurni stilski čistunci uvijek tvrditi suprotno, ne postoji
klasična forma džeza koja se profinjenim
“tehnološkim” postupcima ne bi mogla
uklopiti u kontekst modernoga plesnog groovea. Neki će tako formiran
žanrovski koktel nazivati “acid-džezom”, a mnogi će
ga otpisati kao glazbu za lounge-šminkere koji se ne žele
hvatati u koštac s “pravim” džezom.
Alkemijski postupci
Ipak, njegove umjetničke domašaje bilo bi doista glupo
otpisati zbog ideoloških predrasuda. Talijanski producent,
DJ i gitarist Nicola Conte bavi se sofisticiranijim varijantama acid-džeza, uklapajući u njegove okvire sve što mu se učini
zgodnim – od old-school balada, preko modalnih
milesdavisovskih zahvata iz razdoblja remek-djela Kind Of Blue i easy
listening kiča ranih sedamdesetih, do elegantne bossa nove kojoj je
uvijek bio sklon. Na albumu Rituals rezultati takvih alkemijskih
postupaka nisu uvijek spektakularni, ali su gotovo uvijek razmjerno
prohodni i vrijedni provjere.
Za dobar dio ovakvog dojma zaslužna je pažljiva selekcija gostujućih
suradnika. Posebno se to odnosi na njujorškog pjevača mlađe
generacije Josea Jamesa, čiji fluidan, sugestivan vokal dominira u tri
impresivne skladbe od kojih je najsporija i najimpresivnija
“Awakening” – snena posveta klasičnoj,
“poslijeponoćnoj” baladnoj formi.
Aluzije na
prošlost
Vokali će i inače album približiti široj publici;
primjerice, glas Ciare Civello uvija se oko osnovne melodijske teme
“Paper Clouds”, dodatno se preplećući s
flautističkom dionicom koja kao da je istrgnuta iz nekih nevinijih
vremena.
No unatoč neskrivenim aluzijama na bolju prošlost, Rituals
nije tek nostalgičan pogled unazad, a ni pomodan ustupak uvijek
isplativim retro-trendovima. Njegove se mane (od kojih se jedan dio
odnosi na odviše ispoliranu produkciju, drugi na manjak
autorskog fokusa), ali i vrline valjaju slušati u zasebnom
kontekstu i unutar odvojene kategorije.
Napokon, ako ga netko i želi proglasiti
“šminkerom”, dobro – no Conte
je barem šminker s razmjerno uvjerljivim artističkim
pokrićem.