Prošlo je 15 godina od izložbe posvećene Oskaru Hermanu u Galeriji Klovićevi dvori, a uskoro će i pedeseta obljetnica umjetnikove smrti (1974.). Dovoljno je to vremena, kaže autorica izložbe Jasmina Bavoljak, da nove generacije ponovo upoznamo sa slikarstvom tog široj javnosti najmanje poznatog slikara tzv. münchenskog kruga (Kraljević, Račić, Becić, Herman). Dodamo li da su u međuvremenu otkrivena i neka njegova nikad viđena djela, a djela zbirke koju je Klovićevim dvorima ostavila Hermanova udovica, sada restaurirana, nisu izlagana posljednjih 50 godina, više je nego dovoljno razloga da se opet družimo s njegovim genijem.
Publika će tako na izložbi “Nepoznati Oskar Herman” koja se 14. listopada otvara u Klovićevim dvorima, između 55 radova, prvi put vidjeti i njegova djela “Dječake u lugu” iz 1909., “Pred buru” iz 1913., “Orijentalca” iz 1914., “Lota i njegove kćeri” iz 1912., “Čovjeka uz jezero” iz perioda od 1919. do 1929. i “Akt žene koja leži” iz 1922.
– U izjavi za Radio Zagreb 1966. godine, Herman je rekao: “Nastojao sam da kao slikar oblikujem ono što sam gledao unutrašnjom vizijom.” U tih nekoliko riječi sadržan je suštinski okvir Hermanova slikarstva i formulacija duhovnog izvorišta iz kojega je kao slikar potekao – govori nam Zdenko Rus, povjesničar umjetnosti i izbornik djela i autor likovnog postava izložbe, u čijem smo društvu imali privilegiju pratiti njeno postavljanje. U tom kontekstu nastavlja i bira svoje izložene favorite.
– Apsolutno interesantni su “Dječaci u lugu” koji su ujedno i najranija slika na ovoj izložbi, a i jedna od najranijih Hermanovih slika uopće. Prije desetak godina netko zainteresiran donio mi ju je na ekspertizu i ustanovio sam da se radi o originalu i smjestio je u vrijeme i prostor i koliko god ona još početnički odisala, iz te slike se može iščitati onaj trenutak kada je Herman, nakon što je završio akademiju, trebao krenuti dalje...U tom času je, naime, u Münchenu gdje je studirao, priređena velika retrospektivna izložba Hansa von Maréesa (1837. - 1887.) i tu je Herman našao s njim neko duboko srodstvo. Ti “Dječaci” su potpuno u duhu von Maréesova slikarstva, a to će se produžiti kod Hermana do kraja jer i njegova djela iz 50-ih, 60-ih i 70-ih, bilo portreti ili pejzaži, imaju te čudne praznine, nose mistiku, usamljenost i neku egzistencijalnu zebnju, koliko god to bilo koloristički raskošno, a sve to izvire iz tog trenutka doticaja Hermana s tim i za njemačku povijest umjetnosti čudnim slikarom – govori Rus pa bira druge izložene favorite:
– Drugi bi mogao biti “Lot i njegove kćeri”. Postavljam tezu da ta slika jako korespondira s El Grecom. Zaista je posebna... A u taj sjajni izbor idu i sva djela iz 20-ih. Najviše me privlače njegova prva desetljeća jer od 50-ih, kada ulazi u svoj postekspresionizam, tu je sve već jasno i samo je stvar dubine interpretacije.
Inače, Oskar Herman rođen je 17. ožujka 1886. u Zagrebu. Godine 1904. u Münchenu upisuje Akademiju likovnih umjetnosti. Prvu samostalnu izložbu priredio je 1908. u Zagrebu, a 1911. putuje u Beč, 1912. i u Švicarsku, Belgiju i Veliku Britaniju, a na njega snažno djeluje umjetnost Plavog jahača. Prvi svjetski rat provodi u Zagrebu gdje služi vojsku, vraća se u München, boravi i u Parizu, a 1933., kada Hitler dolazi na vlast, konačno se vraća u Zagreb.
– On je samozatajan i u svakom slučaju slikar koji nije računao ili nije imao u sebi neku pretpostavljenu virtuoznost koju će brzo razviti kao što su je razvili Becić, Kraljević ili Račić...Tih 30-ih, kada dolazi u Zagreb, lako se prilagođava situaciji u hrvatskom slikarstvu i njeguje realistički impresionizam, kao Ljubo Babić. I to će trajati do 50-ih, kada kreće u svoje drugo veliko razdoblje – razdoblje ekspresionizma – govori Rus napominjući kako je u Drugom svjetskom ratu zbog židovskog podrijetla prošao težak put, od egzila u Ljubljanu do logora Ferramonti-Tarsia na jugu Italije.
– Na izložbi su i njegovi ratni crteži nastali u logoru, u kojem je završio 1941. To je egzistencijalno i slikarski oskudan svijet. Pitanje je kako je uopće nabavljao materijale. Ipak je to bio talijanski logor, u kojem nije bilo okrutnosti kao u onima u Njemačkoj. U logoru je do pada Italije, a potom odlazi u partizane, gdje se bavio prosvjetiteljskim radom kao i ostali umjetnici u partizanima. Iz tog Hermanova logorskog razdoblja možda je najbolji njegov upravo sjajan crtež “Djevojčica i slon” iz 1943. On najavljuje ono što će u njegovu slikarstvu početi 50-ih godina – kaže Rus. Poslije rata, Herman se zaposlio u Modernoj galeriji, u kojoj je bio zaposlen i Zdenko Rus, no Hermana nije stigao upoznati prije njegove smrti 1974. od posljedica moždanog udara koji ga je zadesio uz slikarski stalak.
– Ali sretao sam ga na ulici. Bio je pravi, fini gospodin, baš kao da je došao iz Münchena, što i jest – zaključuje Rus.
